Bosansko srednjovjekovlje je obilježeno specifičnim kulturno – historijskim tokovima potkanim stranim utjecajima, iz kojih se rodila srednjovjekovna bosanska posebost. Zahvaljujući odličnom geografskom položaju i okruženošću tri različita područja: mediteranskim preko dalmatinskih gradova, ugarskim preko Hrvatske, te bizantskim preko raškog kulturnog kruga, srednjovjekovna Bosna je brzo došla u usku povezanost sa najnaprednijim kulturama toga perioda. Uplitanjem i orijentalnih, odnosno osmansko – seldžučkih elemenata, krajem XIV stoljeća biti će zaokružena bosanska srednjovjekovna kultura. Također, od polovine XIV stoljeća u Bosni su vidljivi i elementi gotike, ali i snažan utjecaj arapsko – memelučkog stila združenog sa utjecajima Zapada. Da je u srednjovjekovnoj Bosni bila zastupljena i italijanska renesansa, svjedoči slučaj iz XV stoljeljeća, jer je dvor Stjepana Kosače bio uređen u potpuno renesansnom duhu. Na razvoj bosanskog stila znatno je uticao i razvoj rudarstva i rudarske proizvodnje, tokom druge polovine XIV i početkom XV stoljeća. Bosna je tada proizvodila i izvozila srebro i zlato od čega se pravio nakit; razvoj trgovine i kreditske politike, kao i gradskih službi, također su znatno utjecali na razvoj bosanskog stila, jer se pojavljuju novi slojevi bosanskog društva koji posluju sa stranim elementima što je znatno utjecalo na pojavu novih kulturoloških elemenata. Mnogobrojne izrade u kamenu, na metalu, rukopisi, odjeća itd., ukazuju na postojanje specifičnog bosanskog stila. Još su istraživači poput Lajoša Talocija i Konstantina Jiričeka ukazali na postojanje određenih specifičnosti u materijalnoj kulturi srednjovjekovne Bosne. Prema dostupnim podacima, prvi koji su ukazali na posebnosti izrada koje dolaze iz Bosne su Dubrovčani, koji su za njih upotrebljavali termin “ad modum bosnensis” – “na bosanski način” ili “bosanskim stilom”, nastalim na tlu Bosne u XIV i XV stoljeću, a koji se koristio elementima Ugarske, Francuske, Italije, Bizanta, islamske sjeverne Afrike i Bliskog istoka, sjedinjujući ih na sebi i stvarajući bosansku srednjovjekovnu originalnost.
Predmeti bosanskog tipa koji se spominju u dokumentima, su često samo pobrojani, ali ima i onih koji su opisani veoma detaljno. Jedna bosanska posuda od srebra detaljno je opisana 23. januara 1494. godine u dubrovačkom pismu u kojem između ostalog stoji: “…velika srebrena posuda sa jednim cvijetom, sa pedesetak riječi u sredini. Ja sam se borila sa ovim slovima, obzirom da je napisano na bosanskom…”. Porijeklo bosanskih predmeta se može utvrditi na osnovu žiga vlasnika koji se obično stavljao na nakit i srebreno posuđe. Tako je jedna srebrena tacna sa žigom kralja Tvrtka II bila zalog Splitu 1429. godine, dok su dvije ostavljene u Dujmu, sinu protomajstora Ivana – klesara iz Splita. U dokumentu koji govori o srebrenini koju je deponovao vojvoda Vladislav Kosača u Zadar 1474. godine, našao se i veliki žig na kojemu je ispisana neka legenda bosančicom, što je opet znak bosanskog porijekla. Bosanska vlastela je često unajmljivala dubrovačke majstore, koji su dolazili na njihove dvorove. Tako se na dvoru Kosača, sredinom XV stoljeća našao flandrijski zlatar Vacher Rambot iz Bugesa sa sinom Rajmondom. Pretpostavlja se da je iskovao jedan zlatni pojas, te još neke dragocjenosti, po nahođenju Kosača koji su “zahtijevali određene specifičnosti” na izradama. Brojni bosanski majstori su odlazili na dodatno obučavanje u Dalmaciju, tako da ih srećemo u Splitu, Dubrovniku, Zadru i Šibeniku, ali u Veneciji, te drugim italijanskim gradovima. U takvim dokumentima se najprije pojavljuju pojasevi sa oznakom da su rađeni u bosanskom stilu, zatim nakit (prstenje, naušnice, vijenci na glavi), posuđe, oružje, a potom i odjeća.
Pojasevi imaju najdominantnije mjesto u bosanskom stilu. Ističu se muški i ženski, a zatim i oni izrađeni od srebra i zlata, te pozlaćeni. Bosanski su karakteristični po izrazitoj težini i načinu obrade, a najčešće ih nalazimo kao predmet nasljeđivanja i u depozitima izvan zemlje. U depozitu kojeg su zajednički ostavili Sandalj Hranić, njegova žena Katarina i njena majka Anka, 1406. godine nalazio se srebreni pojas sa verigom, težak oko 7,5 kilograma, te dva niska i dva unosita pozlaćena pojasa. Dva su napravljena na velutu, jedan na crvenoj koži i zadnji na crvenoj svilenoj tkanini. Druga Sandaljeva žena, Jelena deponuje u Dubrovniku 1441. godine srebreni pozlaćeni pojas na plavoj tkanici i jedan pojas na crvenom hazdeju (skupocjena tkanina) izvezen srebrom. U testamentu kneza Pribislava Vukotića iz 1475. godine, pored više srebrenih pojaseva, od njega i njegove žene Doroteje, nalazi se i knežev veliki srebreni, pozlaćeni pojas izrađen na bosanski način. Da nisu samo Bošnjani nosili bosanske pojaseve svjedoče i brojni navodi o bosanskim pojasevima u posjedu dubrovačke gospode, koji su završavali kod dubrovačkih trgovaca kao garancija za pozajmljeni novac, a potom su ih kupovali vlastelini. Tako je na jednoj licitaciji, pošto dug od 50 dukata nije vraćen, prodan pojas izrađen bosanskim stilom, braći Staretići od strane dubrovačkog zlatara Andrije Sorkočevića. Cijena bosanskih pojaseva se određivala po količini srebra, ali i po načinu izrade. Jedan prodan u Splitu je procijenjen na 30 dukata, drugi na Korčuli 1455. godine za 54 dukata, dok je do sada najviše procijenjeni onaj prodan u Splitu 1438. godine za čak 230 dukata, a pripadao je bosanskom knezu Restoju. Bosanski pojasevi se nalaze i nakon propasti srednjovjekovne Bosne, pa je u Splitu 1482. godine založen bosanski pojas težina oko 3,5 kilograma, ali na svega 20 dukata. Također, pojas splitskog trgovca Radića Radosalića je 1488. godine procijenjen na 45,5 dukata. Vjeruje se da se padom Bosne, i pljačkom srednjovjekovne Bosne, kao i bijegom bosanske vlastele, u Dalmaciji našao veliki broj bosanskih pojaseva tako da im je i cijena opala.
Podataka o nakitu ima znatno manje u odnosu na pojaseve. Kada se govori o prstenju, o bosanskom stilu se može govoriti samo kada su u slučaju onih koji su izrađeni od bakra, sa urezanim mačem, strijelom, i sličnim znacima. Dekorativni elementi su uglavnom kopirani sa stećaka. U testamentu Jelene spominje se više prstenova među kojima i jedan zlatni sa dva plava kamena i jednim safirom, te prsten sa zmajevim okom, dok se u testamentu hercega Stjepana spominje prsten sa dragim kamenjem. Do sada su pronađena i tri zlatna prstena u Vručici kod Teslića, te jedan zlatni prsten sa kamenom u kraljevskom grobu u Arnautovićima. Prstenje se nalazi i na zalozima dubrovačkih trgovaca. Tako se npr. navodi žena hrvatskog plemića Petra Mihalića, koja je u Splitu kod Radića iz Bosne založila i prsten bosanske izrade. Stanica, žena splitskog trgovca Radića Radosalića, prilikom otkupa jednog zaloga 1482. godine spominje 7 srebrenih prstenova sa dijamantima, bosanske izrade. Uz prstenove brojne su i naušnice bosanske izrade – jednostavne karike, preko onih sa jednom do tri karike, do naušnica zrakastog tipa. Nastale su pod utjecajem dalmatinske kulture. Sandaljeva supruga Jelena 1436. godine i 1441. godine u poklonu je ostavila četiri velike i dvije male naušnice sa crvenim kamenom, jednu sa 12 zrna bisera, jednu zlatnu sa 4 crvena i 4 plava kamena i tri načinjene isključivo od bisera.
Najvažniju formu srednjovjekovne bosanske umjetnosti predstavlja srebreno posuđe. Ne samo da ga nalazimo na dvoru bosanske vlastele nego i susjedne. Nikola Kotoranin, kancelar despota Đurađa, u svom testamentu iz Smedereva 1445. godine, razlikuje “kup izrađen na bosanski način”, od “čaše izrađene na ugarski način” i bokala izrađenog na turski način. Glavna bosanska umjetnička forma su bile kucane srebrene i posrebrene zdjele, napravljene od metala iz bosanskih rudnika, dok su dekoracije na stećcima njihova reducirana forma. Već smo na početku naveli tacnu kralja Tvrtka II. Posuđe je često bilo i predmet poklanjanja prilikom diplomatskih misija. Bosansko poslanstvo je 1451. godine donijelo kao poklon u kraljevo ime, duždu Venecije, četiri srebrene kupe. Također, i srebreno posuđe nalazimo kao zalog dubrovačkih trgovaca. Bosanska kraljica Jelena Gruba založila je 1399. godine 12 srebrenih zdjela, a kraljica Katarina 1469. godine jedan srebreni pehar “specijalne bosanske izrade”. Marija Kotromanić je njemačkom grofu Ulrihu X u miraz donijela između ostalog i dvije srebrene tacne, 11 srebrenih zdjela, 16 čaša, tri srebrena tanjira, te četiri kašike i noža. Posebno je “zaražen” bosanskim posuđem bio Sandalj Hranić koji ga je naručivao u više navrata, kako od domaćih tako i od stranih majstora. U testamentima porodice Kosača pronađeno je preko 300 predmeta. Iza posuda za vodu i vino, najbrojnije su zdjele, tacne, kašike, viljuške i noževi. U Splitu je tokom cijelog XV stoljeća vladalo mišljenje da svako ko drži do sebe u svom posjedu ima posuđe bosanskog tipa. Tako se navodi splitski trgovac Batista Augubio koji je kod sebe imao cijelu kolekciju bosanskog srebrenog posuđa sa 19 pozlaćenih zdjela, mnoštvom kašika, viljuški i noževa, pa čak i zdjele za bombone. Kraljica Katarina je u Splitu založila “specijalni bosanski pehar”, koji joj je vraćen 1469. godine u izbjeglištvu u Rimu. U svom testamentu od 1478. godine ona svojoj djeci ostavlja pored ostalog i dvije srebrene tacne i dva srebrena vrča sa poklopcima.
I u odijevanju Bošnjana vidljivi su elementi bosanskog stila. Na primjeru odjeće Stjepana Kotromanića i njegove pratnje na kovčegu sv. Šimuna u istoimenoj crkvi u Zadru 1380. godine može se zaključiti da se u tom vremenu u Bosni pojavljuju elementi odijevanja karakteristični za Francusku (prostor Burgundije) i Italiju. Odjeću su izrađivali dubrovački krojači, ali je postojao i znatni utjecaj domaćih majstora, pogotovo kada je riječ o vezu, pletenju ili tkanju. Bogatiji slojevi su često posjećivali zlatare i od njih tražili da ih ukrase od “glave do pete”. Zahtijevali su da im se izradi vladarska kruna, ukrasi za kapu, dijademe, kopče, fibule, dugmad i sl. Brojni su arheološki nalazi koji svjedoče posebnom i raskošnom stilu oblačenja srednjovjekovnih stanovnika Bosna: stećci, nadgrobne ploče, kamena plastika, pečati, novac, rukopisi na minijaturama. Podatke imamo i iz pisanih izvora. U dokumentima se spominje bosanski ogrtač (mantello alla bosnese) kuntaš – vrsta dugog zimskog kaputa, zatim šuba – vrsta dugog širokog bosanskog ogrtača od krzna, svita – vrsta odjeće od platna, župan – kratka haljina ljetnog tipa. Na glavi se nosila kapa i to tri tipa: duga i niska kapuljača i klobuk. Biserni ukrasi na kapama vidljivi su na novcu bana Stjepana II Kotromanića i Tvrtka I Kotromanića, te kraljice Katarine, na njezinoj nadgrobnoj ploči. U depozitu kraljice Katarine navodi se srebrena kruna sa dragim kamenjem. Ukrasne pločice na glavama žena, pronađene su u grobovima XIV i XV stoljeća kod Bihaća, Arnautovićima kod Visokog i Grborezima kod Livna. Hranići su ponovo odlikovali raskošnošću, pa se tako u depozitu Sandaljeve žene Jelene od 1436. godine navodi biserni vijenac sa 16 kamenova u zlatu i čak 230 bisera duž cijelog vijenca. Raskošni vijenci se spominju i kod ostatka Kosača, zatim brokete, kopče – kao sastavni dijelovi odjeće, zlatne i srebrene kopče ukrašene dragim kamenjem, najčešće rubinima i biserima. U testamentu kraljice Katarine spominje se i njezin kraljevski plašt od pozlaćenog sukna kojeg je ostavila jednoj crkvi u Rimu. Dugmad su najčešće rađena u srebru, okruglog oblika sa malom petljom, ali ih je bilo i zlatnih, te bisernih koji se spominju 1392. godine kao “biserna puceta” kralja Dabiše. Obično su stavljana na dugačke muške haljine, a ponekad i na rukave. Za izradu odjeće korišteno je fino vuneno sukno, krzno i koža. Maramama izrađenim na bosanski način Bošnjani su ukrašavali i prekrivali ogledala.
I tipovi oružja koja su izrađena u srednjovjekovnoj Bosni predstavljaju značajnu posebnost, a za njih je korišten izraz “telum bosnensis”. Tokom XIV stoljeća, pored uvezenog oružja, pojavljuje se i domaće, doduše u većem broju tek od XV stoljeća. Bosanski štit, “scutum bosnensis”, spominje se u Dubrovniku 1335. i 1348. godine, dok se bosanski mač spominje 1419. godine. Jedan od glavnih kovača mačeva u prvoj polovini XV stoljeća u Dubrovniku je bio Vidosav Dujčić, porijeklom iz Srebrenice. U svom testamentu knez Pribislav Vukotić ostavlja jedan bosanski srebreni mač, onom sinu koji stekne naslov viteza. Mačeve je ostavila i kraljica Katarina i to Ivanu Klešiću, upravitelju dvora u Rimu, Balši, sinu njezinog brata Vladislava, dok je mač kralja Tomaša okovan srebrom ostavila sinu ugarskog kralja Žigismunda. Među oružjem se spominju i bodeži od kristalnog stakla, ukrašeni srebrom, koje u zalog ostavlja Vladislav Kosača 1474. godine. Trouglasti štit kojeg je služila dubrovačka vojska zapravo predstavlja bosanski stil. Pored oružja velika pažnja je posvećena i ukrašavanju konjske opreme. Godine 1398. se spominje srebreni ukras za sedlo vojvode Radića Sankovića, a 1406. godine u depozitu Kosača se navode naprave za konjska uzda, prsine i pohve od kože. izvor: bosnae