Kada su rimske legije 305. godine p.n.e pokorile svog apeninskog neprijatelja Samićane i zauzele njihov glavni grad Bovanium, te prešli preko Apenina i spustili se u Apuliju, prvi put su se spustili na zapadne obale Jadranskog mora. Tada su u unutrašnjosti Balkana živjela brojna indoevropska plemena, koja su se zajedničkim imenom nazivali Iliri. I dok su ta plemena uglavnom živjela načinom života karakterističnim za period željeznog (halštatskog) doba, ona na jugu Ilirije su već uveliko bila u dodiru sa helenističkom kulturom. Tokom V i IV stoljeća p.n.e doći će i do formiranja prvog ilirskog saveza, koji će prerasti u pravu ilirsku državu – jedinu tokom dvije hiljade godina postojanja ovog naroda. Sa druge strane, Rim daleko moćniji i ujedinjeniji nastojat će proširiti svoje granice i na istok a u toj namjeri suprostaviti će im se i ilirska plemena koja su naseljavala prostor današnje Bosne i Hercegovine.
Još od mlađeg paleolita (oko 10 000 p.n.e) postojala je izražena trgovačka veza između Balkana i Italije, odnosno prostora na kojem je nastao drevni Rim. Dolina rijeke Neretve je tada imala prvorazredni značaj. Tim su putem u unutrašnjost Hercegovine i Bosnu stizali brojni predmeti – uglavnom keramika. Trgovina sa Italijom se nastavila i u periodu bronzanog doba (XIII i XI stoljeće p.n.e). Najintenzivniji period trgovine počinje sa procvatom grčkih kolonija u južnoj Italiji, tokom VIII stoljeća p.n.e, kada grčki brodovi prevoze raznovrsne materijale dolinama Neretve, Trebišnjice i Drima. Zauzvrat su Iliri davali stočarske proizvode, te neke rude. Apeninski i Balkanski poluotok su u toku prahistorijskog razvoja bili u ekonomskom i kulturnom smislu kompletirani. Paralelno sa razvojem trgovine na području jugoistočne Ilirije (od Neretve do Vojuše u Albaniji) dolazi do formiranja prve ilirske plemenske zajednice po uzoru na grčke polise. Ta zajednica će početkom IV stoljeća p.n.e prerasti u prvu ilirsku državu. Ova zajednica će poprimiti sve atribute države jer se na čelu nalazio kralj, koji je bio vođa naroda i vojske. Od plemena iz BiH njoj će pristupiti Daorsi oko Stoca, ali i ostala plemena u toj oblasti, koja se u kontekstu zbivanja ne spominju. Plinije navodi da su osnivači ove države bili Ardijejci, ilirsko pleme koje je živjelo na rijeci Neretvi, tako da je i ovo pleme činilo ovu ilirsku zajednicu. Navodi se da su Ardijejci sredinom III stoljeća p.n.e svoju vlast proširili s donje Neretve prema jugoistoku, te u svoju državu uključili i plemena južne Ilirije (Daorse, Plereje, Dokleate, Labeate i Hire).
Prvi spor između Ilira i Rimljana izbija 231. godine p.n.e, a povod su bila ilirska gusarenja po Jonskom i Jadranskom moru, te pljačkanje rimskih savezničkih naseobina. Rimski senat šalje braću Coruncanius kod ilirske kraljice Teute, kako bi riješili spor i kako bi upozorili Ilire da je neophodno riješiti nastali spor. Teuta im je odgovorila da je gusarenje dio ilirske tradicije i da ne može ništa učiniti nakon čega je jedan od rimskim veleposlanika povisio ton na kraljicu. Ovim činom veleposlanici su sebi propisali smrtnu presudu, što je kod Rimljana izazvalo veliki bijes. Zbog toga je 229. godine izbio prvi ilirsko – rimski rat u kojem je ilirska kraljica Teuta poražena. Ilirska država se obavezala da njeni podanici neće uznemiravati rimske i savezničke brodove i naseobine. Ilirija nije postala rimska tributarna zemlja ali je ušla u interesnu sferu Rima. Ubrzo nakon okončanja prvog ilirsko – rimskog rata, Rimljani su poveli težak sukob protiv Kartage, poznat kao drugi punski rat (218 – 201). Takvo stanje iskoristio je Dimitrije Farski. Ipak, Rimljani koji su bili i previše moćni, šalju kontigent vojske i zauzimaju Faros i cijeli Hvar, dok se Dimitrije sklonio kod svog zaštitnika Filipa V Makedonskog. Glavnina rimske vojske je tada učestvovala u borbi protiv Kartažana, tako da su Makedonija i ilirska plemena bila jedno vrijeme mirna. Ali kada je makedonski kralj Perzej 171. godine p.n.e organizirao novu antirimsku koaliciju, u koju je ušao i ilirski kralj Gencije, izbio je treći makedonsko – ilirski, a ujednoo i treći ilirsko – rimski rat, koji se završio porazom i slomom Makedonije i Ilirije. Perzeja je porazio rimski konzul Emilije Faulo u Bici kod Pidne u Solunskom zaljevu 168. godine p.n.e, a pretor Lucije Anicije iste godine porazi ilirskog kralja Gencije, negdje kod Skodre. Iako se ovi ilirsko – rimski ratovi nisu doticali prostora današnje BiH, veoma su značajni za shvatanje budućih ratova između Rima i ilirskih plemena.
Odmah nakon završetka trećeg ilirskog rata 168. godine, na istočnoj obali Jadranskog mora, Rimljani su dobili daleko jačeg neprijatelja od bilo kojeg drugog do tada. Riječ je o ilirskom plemenu Dalmati. U ranijem periodu oni su naseljavali prostor Duvanjskog, Livanjskog i Glamočkog polja, te prostor oko današnjeg Imotskog. U toku II stoljeća p.n.e oni se upućuju prema obali i spuštaju kroz kliška vrata u dolinu rijeke Cetine, te zauzimaju Salonu, pustošeći kopnene naseobine Stobreč i Trogir. Na tom udaru se našla i zemlja ilirskog plemena Daorsa, koji su bili rimski saveznici. Po jednoj Polibijevog vijesti, Dalmati su neko vrijeme bili u sastavu ilirske države, ali su se u vrijeme kralja Gencija odmetnuli. Prve borbe Rima i Dalmata su počele 156. godine p.n.e, a potrajale su, sa većim prekidima, više od 160 godina. Ratovi protiv Dalmata su bili toliko krvari, da Polibije navodi da je njihov prostor postao poligon za rimske vojnike i komandante.
Prvi rat protiv Dalmata je, kako smo već naveli, počeo 156. godine p.n.e, a povod je bilo Dalmatsko uznemiravanje rimskog saveznika Daorsa. Rimska vojska, na čelu sa konzulom Gaj Marcijem Figulom, kreće iz pravca Narone prema zemlji Dalmata, ali ih u zasjedi kod Trebižat, u blizini Čapljine, dočekuju Dalmati i nanose im težak poraz. Figul je na kraju uspio da postigne relativan uspjeh, jer je uspio popaliti nekoliko njihovih utvrda, ali nije uspio da zauzme glavni grad Delminij, što je bio primarni cilj rata. Naredne godine Rimljani pokreću novu ofanzivu, na čijem čelu se nalazi konzul Publije Kornelije Scipion Nasika, koji uspijeva zauzeti glavni grad Dalmata i brojne utvrde. Glavne borbe su vođenje na prostoru današnje Čapljine, Duvanjskog polja i Imotskog.
Nasika je nakon ovih uspjeha sebi dodao titulu Dalmateis. Uvidjevši da se moraju bolje obučiti za sukob sa moćnim Rimom, Dalmati pune tri decenije miruju i obučavaju nove generacije ilirskih ratnika. Međutim, iako su Dalmati mirovali pleme Ardijejaca, koje je naseljavalo jugoistok naše domovine, gusarenjem je uznemiravalo rimske saveznike. Rimljani su brzo reagovali te su sa vojskom od 13 000 vojnika, na čelu sa konzulom Fulvijem Flakom, 135. godine p.n.e porazili nemirne Ardijejce. Oni su bili primorani da se presele u neplodnu unutrašnjost zemlje. O drugom ratu protiv Dalmata nemamo puno podataka, osim da je konzul Lucije Cecilije Metel 118. godine p.n.e opustošio i opljačkao dalmatsku zemlju i zauzeo njihovu luku Salonu. Od ovog plijena je sagradio Kastorov hram u Rimu, te 117. godine organizirao veliku proslavu u čast svoje nove titule Delmateis. Na svom pohodu u Iliriju Metel je najprije zauzeo Segestiku u Panoniji, te prošao kroz zemlju Japoda, koji su naseljavali prostor današnje Bosanske krajine, a koji su prvi dodir sa Rimljanima imali 171. godine p.n.e kada su ugrozili rimsku koloniju Akvileju. Do novog, trećeg, rata dolazi 78. godine p.n.e u jeku građanskog rata u Rimu, odmah nakon smrti rimskog konzula Sule. Ustanak je bio žestok te je ostalo zapisano da je prokonzulu Gaju Kokoskiju trebalo dvije godine da ga uguši. Ipak, Dalmati su i dalje vodili samostalnu politiku, tako da ih ni ovaj rat nije smirio. Četvrti dalmatski rat izbija 50. godine p.n.e, u vrijeme Cezarova prokonzulata u Iliriji. Ovaj poznati rimski vojskovođa je na našim prostorima boravio dva puta, prvi put 57/56. godinu p.n.e, kada je posjetio naše krajeve u “želji da ih upozna”, i na početku 54. godine p.n.e kada je došlo do trzavica sa Pirustima na jugu pokrajine. Obzirom da je Cezar bio u sukobu sa sa Galima i plemenima u Hispaniji, ponovo su živnuli Dalmati, a sa njima i Japodi. Iskoristivši građanski rat u Rimu, između Cezara i Pompeja, Dalmati stadoše na stranu Pompeja u nadi da će se njihov status poboljšati ukoliko on preuzme vlast u Rimu.
Dalmati su djelovali munjevito te su u prvom udaru zauzeli liburnski grad Promonu na Krki, koji je podržavao Cezara. Cezar je poslao rimsku vojsku ali su je Dalmati teško porazili. Ipak, prilikom pokušaja da zauzmu Salonu 48. godine p.n.e, koju je branio Cezarov legat Gaj Antonije, Dalmati su doživjeli poraz i pored toga što su imali podršku Pompejevih legata Marka Oktavijana i Lucija Skribonije Liba. Time se rimski građanski rat prenio i na prostor današnje BiH i sve se više raspirivao jer je 48. godine p.n.e Cezar poslao dvije legije rimske vojske, na čelu sa propretorom Kvintom Kornificijem, protiv Dalmata i pompejevaca, ali osim opustošenja i pljačke ništa nije učinjeno. Cezar je iste godine kao ispomoć poslao konzulara Aula Gabinija sa oko 9 000 vojnika, ali je ovaj napadnut od strane Japoda te je pretrpio teške gubitke. U zimu 48/47 godinu p.n.e dočekali su ga i Dalmati u klancu kod Sinodija (Šibenik) i Andetrija (Muć) i teško porazili. U krvavim prepadima od strane ilirskih plemena Rimljani su izgubili 2 000 vojnika, 38 centuriona i 4 tribuna. Od zadobijenih rana je preminuo i Gabinije. Nakon što su Cezarove trupe porazile pompejevce na Jadranskom moru, u Iliriku je bila uspostavljena vlast Cezarovog propretora Kornificija. Uskoro se nastavio i rat protiv Dalmata u pravcu njihovog glavnog grada Delminija. Cezarov general Publije Vatinije je uspio da zauzme šest važnih dalmatskih utvrda, ali se zbog oštre zime morao povući prema Naroni. Dalmati su nakon atentata na Cezara 15. marta 44. godine p.n.e, krenuli u ofanzivu te između Imotskog i Duvanjskog polja teško porazili pet rimskih kohorti, pod komandom senatora Bebija i zaplijenili bojne znakove. Uvidjevši da je u bezizlaznoj situaciji, general Vatinije se povuče iz Narone, a Dalmati povratiše Salonu. U takvoj situaciji rimska vojska nije bila u stanju da izvodi ratne poduhvate u unutrašnjosti današnje BiH. Tek četiri godine kasnije, novi triumviri Marko Antonije i Oktavijan zajedničkim snagama kreću na Dalmate.
Tada su granice rimske države proširene u unutrašnjost Ilirije. Za namjesnika Ilirika je postavljen pjesnik i govornik Azinija Poliona, sa zadatkom da pokori Dalmate i makedonsko ilirsko pleme Parthene. Godine 39. p.n.e opustošio je zemlju Dalmata i zauzeo Salonu. Međutim, Rimljani su i nakon ovog vojnog pohoda sigurnim držali samo primorje. Da bi pospiješili svoje vojne pohode protiv bosanskohercegovačkih ilirskih plemena, Rimljani digoše veliki vojni logor na Humcu kod Ljubuškog, na samim prilazim Naroni. Ovim činom zapravo i otpočinju prave borbe Rimljana na tlu današnje BiH. Do tada su to samo bile borbe na perifernim dijelovima današnje BiH. Rat je započeo 35. godine p.n.e. Najprije je Vipsanije Agripina, Oktavijanov vojskovođa, prijatelj i zet, uništio gusare na Mljetu i Korčuli, a Liburnima oduzeo sve brodove. Nakon toga u ofanzivu je krenuo i sam Oktavijan, koji je ratovao na širem frontu od Salasa na Alpama do Panona. U tim borbama naročit otpor su pružili Japodi, Segestani, Dalmati, Desitijati i Panoni. Najprije je udario na Japode koji su se povukli u brda i šume, ali su im gerilskim načinom borbe pružali žestok otpor i nanosili teške gubitke. Naročito je teška borba bila za glavni grad Japoda, Metulum, koji je zauzet tek poslije teških borbi, u čijoj opsadi se istakao i sam Oktavijan. Ostali japodski gradovi: Monetium, Avedo i Aurupium, svi u današnjoj Lici, nisu pružili jači otpor. Grčevite borbe su vođene i na prostoru bosanskog Pounja, ali o tim borbama nemamo izvora. Japodi su doživjeli potpuni poraz, tako da se u izvorima više ne spominju. Time su Rimljani nakon dva vojna pohoda protiv Japoda i dva teška poraza, konačno potpuno porazili Japode. Nakon toga Oktavijan kreće na ilirsko pleme Segestane, koji su, između ostalog, naseljavali i prostor oko rijeke Save. Nakon osam dana borbi i munjevitog prodora, stigao je do glavnog grada Segeste, koji se nalazio na ušću Kupe u Savu, kod današnjeg Siska. Oktavijan ga je uspio osvojiti tek nakon 30 dana borbi. Tada je na suprotnoj obali Kupe, na mjestu današnjeg Siska, sagradio vojno uporište Sisciju, te u nju smjestio 25 kohorti.
Time je osigurao mostobran za daljnja osvajanja u dubini Ilirije, koja je obuhvatala i širi prostor današnje BiH. Već iduće, 34. godine p.n.e, Oktavijan kreće i na Dalmate. Nakon napornog vojnog marša preko dinarskog krša i niza teških bitki, u kojima je i sam Oktavijan ranjen, redom su padale dalmatske utvrde Promona, Sinodum i Setovija. Pritisnuti glađu i iscrpljenosti, Dalmati su se početkom 33. godine p.n.e predali bez uvjeta uz davanje 700 taoca, mladića, koji su odvedeni u Rim i plaćanje poreza. Također, morali su vratiti zarobljene rimske znakove (orlove). Nakon što su se Dalmati pokorili, redom su padala i ostala plemena. Iako su nam izvori za borbe sa ostalim bosanskohercegovačkim ilirskim plemenima veoma oskudni, pouzdano se zna da je Oktavijanov general Tauro Statilije vodio borbe protiv Desitijata, Mezeja i Breuka u Bosni i Slavoniji. Za ovakve trijumfe rimski senat mu je 27. godine p.n.e odobrio ilirski trijumf. Rimljani su proglasili pobjedu osnovavši provinciju Dalmaciju.
Međutim, ni nakon ovih pobjeda rimska vlast u Iliriji još uvijek nije bila učvršćena. Mir je vladao sve do 16. godine p.n.e, kada su se pobunili Dalmati. Intervenisao je prokonzul provincije Ilirik Publije Silije NervaI, kojemu je u čast ugušenja i ove pobune podignut spomenik. Novi nemiri su izbili 15. godine p.n.e, kada je Tiberije napao Skordiske i Panone u donjoj Savi i Drini, zbog odmazde jer su ovi opljačkali Makedoniju. Nakon Agripine smrti 12. godine p.n.e planula je cijela Panonija. Ponovo je intervenisao Tiberije protiv Panona. Rat je bio veoma surov, a trajao je sve do 9. godine p.n.e. U izvorima je sačuvano veoma malo podataka o ratu. U ustanku su učestvovala i plemena Breuci i Amantini, a najteže borbe su vođene na prostoru Save i Drave. Dalmati su se ponovo digli 11. godine p.n.e, ali ih je Tiberije brzo umirio. Okončanjem ratnih operacija u Panoniji rimska vlast se u provinciji Ilirik proširila od mora do Drave. Ilirik je tada pripao senatu, ali ga je kao nemirnu provinciju pod svoju upravu uzeo August. Oktavijanov vojni pohod je jedan od prvih historijskih događaja na prostoru centralne Bosne. Ilirski rat je bio veliki, kombinirani ratni pohod (na Jadranu i Savi je upotrijebljena i flota) u jednu neprijateljsku, teško prohodnu, planinsku zemlju, na jedan hrabri narod koji je navikao na slobodu. Zbog toga je Oktavijan udario sa velikim snagama, pa nije ni čudo što su se neka bosanskohercegovačka ilirska plemena predavala bez borbi. Otpor su pružala samo najjača i najborbenija plemena. Sa druge strane, obzirom na prostranstvo, nije ni čudo što u konačnici plemena poput Dalmata, Desitijata i Panona, nisu položila oružje, jer je u njima i dalje tinjala želja za borbom i slobodnom, što će doći do izražaja u Velikom ilirskom ustanku, poznatijem kao Batonov ustanak koji će početi 6. godine. izvor: bosnae