U centru Bosne, na obalama istoimene rijeke, živjelo je pleme Desidijata. Poznato je po velikom otporu u vrijeme Batonovog ustanka. Potvrdu o lociranju ovog ilirskog plemena imamo na osnovu miljokaza, u obliku kocke, pronađenog na prostoru Splita. Na tom miljokazu pokazan je put koji je vodio u zemlju Desidijata i njihovo glavno utvrđeno mjesto He(dum?). Na osnovu miljokaza Hedum je od Splita bio udaljen 156 000 koraka ili u današnjim kilometrima oko 233 km. Na osnovu jednog nadgrobnog spomenika, pronađenog na prostoru Breze, utvrđeno je da je He(dum) grad u blizini današnje Breze. Nakon što su pokoreni od strane Rimljana, posjedovali su određen stepen autonomije, na čijem čelu se nalazio princeps, odnosno poglavar ili knez. Sve do rimskog cara Karakale (198 – 217), živjeli su u plemenskim organizacijama, da bi potom prihvatili proces romanizacije, prvenstveno radi boljih uvjeta života. Prvi susjedi Desidijata su bili plemena Breuka i Oserijata, koji su živjeli sjeverno od njihovog područja. Na osnovu miljokaza iz Splita, Desidijatima je pripadao teritorij gornjeg toka rijeke Bosne.
Kulturna slika Desidijata se ogleda u nekoliko tipova sepulkralnih spomenika. Nije poznat niti jedan izvorni tip nadgrobnog spomenika, već se radi o kulturi naslijeđenoj od drugih naroda. Već na samom početku Rimljani su prekinuli svaku duhovnu vezu, a posebno tradiciju, ovog plemena. Najbolji dokaz tome je nadgrobni spomenik Desidijatskog poglavara, Valens T(itus) F(flavius) Valens Varronis f(ilius), koji je čisto rimskog tipa – cipus. Najrašireniji tip nadgrobnih spomenika na području koje su naseljavali Desidijati, predstavljaju stele. Prihvatanje ovakvog tipa spomenika je primjer jakog utjecaja grčko – rimske sepulkralne umjetnosti. Na području Desidijata pojavljuju se još tri tipa arhitektonskih stela: svod ili luk, edikula i titul. Nalazi autohtonih ilirskih božanstava su veoma rijetki. Njihova božanstva vidimo u kultovima Dijane i Silvana, koja se pripisuju svim ilirskim plemenima. Iako je proces romanizacije bio veoma raširen, kultovi su ostali izvan dohvata romanizacije.
Na području Desidijata susrećeno nekoliko kultova: kult Silvana iz Homolja (Lepenica) i Dijanin kult iz Blažuja kod Sarajeva. Kult Silvana objašnjava blisku vezu sa predrimskim stanovništvom, tj. sa grčkim kulturnim krugom, posebno sa provincijom Arkadijom u kojoj je ovaj kult naročito bio štovan. Kult Silvana iz Lepenice je izrađen od strane nekog školovanog, bogatog i romaniziranog čovjeka, koji je želio sačuvati vjeru u svoje božanstvo, a istovremeno i svoju tradiciju. Predstava Dijane iz Blažuja predstavlja autohtoni kult božanstva koje je naročito štovano kod Desidijata. Predstavljena je u klasičnoj likovnoj predstavi. Pored domaćih božanstava Desidijati su štovali i rimske božanske kultove – Jupitera i Urbis Romae, koji su pronađeni na prostoru Zenice. Na prostoru Ilidže pronađena je i predstava tračkog božanstva – Majer. U Sarajevu je pronađen i spomenik kultnog karaktera koji prikazuje tračkog konjanika.
Na nizu epigrafskih natpisa, koji su pripadali Desidijatima, susrećemo obilje domorodačke onomastike. Na osnovu njih možemo ustanoviti da su kod Desidijata veoma česta bila imena poput: Bato, Callo, Dasivs, Liccaivs, Plator, Proradvs, Scenocalvs, Scaeva, Scenvs, Tevta, Vietis, Varro, Scenobarbvs.
Na području Desidijata, kameni spomenici predstavljaju izvornu domaću umjetnost koju nalazimo i kod kultnih a i sepukralnih spomenika. Karakteristika ove umjetnosti je izrazita plastičnost, a ne plošnost, te očita postojanost tehnike drvoreza. Tehnika izrade kamenih spomenika naročito dolazi do izražaja na prostoru srednje Bosne. Kameni spomenici Silvana pronađeni su na prostoru Zenice, Travnika i Visokog. Prije dolaska Rimljana, umjetnost Desidijata se razvijala u drvetu. Drvo je po svemu sudeći bilo i glavni građevinski materijal kod Desidijata pa zbog toga gotovo da nemamo traga o njihovim utvrđenjima. Novi prodor umjetnosti imamo u IV stoljeću n.e kada na prostor Desidijata dolazi stanovništvo iz orijentalnih krajeva. Orijentalci su uglavnom dolazili radi rudarske službe, ali se pretpostavlja da su bili i nosioci kršćanstva koje se početkom IV stoljeća intenzivno širi u svim krajevima Rimskog carstva, pa u to vrijeme zahvata i krajeve današnje BiH.
Na osnovu predstava pokojnika na stelama, zapaženi su i tragovi autohtone nošnje, posebno ženske, kod Desidijata. Muškarci su uglavnom nosili košulje sa širokim rukavima i ogrtače. Ovakvi prikazi su pronađeni kod Zenice. Žene su uglavnom nosile gornje i donje jednostruke haljine te ogrtače. Gornje haljine je bila sa kratkim rukavima i kopčom s fibulama na ramenima. Na reljefu iz Zenice vidimo djevojčicu odjevenu u potpasanu jednostruku haljinu. izvor: bosnae