Nakon bana Prijezde I bansku stolicu preuzima njegov sin Prijezda II. Vjerovatno je rođen 1233. godine u Zemuniku. Za vrijeme očeve vladavine bio je njegov saputnik. Bio je u rodbinskim vezama sa Babonićima, Nemanjićima i Arpadovićima koji su mu bili najbliži susjedi. U darovnici koju izdaje zetu 1287. godine, on navodi “domino concedente banus boznensis” što znači da se smatrao samostalnim vladarom Bosne. U darovnici svom zetu i njegovoj ženi, daruje župu Zemlenik sa svim pripadnostima, predjelima, selima i stanovnicima. Za župu Zelenik, koja se nalazila u Usori oko Vrbasa, navodi da je to porodično dobro. Obzirom na njegovu kratkotraju vladavinu, od svega tri godine, o njemu nije sačuvano puno podataka. Novi podatak, koji se može dovesti u vezu sa njim, imamo u 1290. godini kada se u pismu pape Nikole IV spominju njegovi sinovi Stjepan I i Prijezda III. Njih dvojica su vjerovatno iste godine preuzeli vlast u Bosni i kao takvi priznati su izvan Bosne, prije svega na papskom dvoru.
Smrću Prijezde II, Stjepan I Kotromanić postaje potpuni vladar Bosne. Period bosanske historije posljednjeg desetljeća XIII stoljeća gotovo je nemoguće obraditi bez uplitanja Ugarske. Smrću ugarskog vladara Ladislava IV 1290. godine počinje proces rastroja središnje vlasti. Muška loza legitimnih Arpadovića se ugasila i dok je ugarsko plemstvo najvećim dijelom prihvatilo Andriju za kralja, sestra Ladislava IV i njezin muž, istakli su kandidaturu svoga sina Karla Martela. Na kraju je na prijestolje uspio da dođe Andrija III Mlečanin – dakle unuk kralja Andrije II. Tada su napuljske vlasti svim sredstvima prikupljale pristaše za rat protiv Andrije III, koji mu je formalno i najavljen početkom 1292. godine. Sačuvani registri napuljske kraljevske kancelarije otkrivaju da su područja koja su stajala pod kontrolom povjerenika tamnošnje vlasti okruživala Bosnu, osim onog dijela koji je graničio sa srpskim kraljevstvom, kralja Milutina. Njegov brat Dragutin je u to vrijeme držao dio Usore i čitavu oblast Soli. Negdje oko usorske utvrde Glaža i dalje prema zapadu nastavljali su se posjedi porodice Babonići, tačnije braće Stjepana i Radoslava. Na osnovu arhivske građe možemo utvrditi kakva je atmosfera vladala, u tom periodu, južno od rijeke Save. Pošto je većina plemstva priznavala Andriju III, nije ni Pavao Šubić kidao veze sa njim, naročito jer su dalmatinski gradovi, kojim prostorom je Pavao i vladao, bili lojalni Andriji III. I napuljski dvor je Pavaa smatrao gospodarom cijele Slavonije i Dalmacije. Negdje oko 1292. godine, ban Pavao Šubić tražio je u Napulju potvrdu vlasti nad područjem naziva Drežnik, kao i rodom koji se zove Sučani i Psetom, i odatle sve do granice Bosne. Ipak, u februaru 1292. godine, već je bio okončan postupak kojim kralj Andrija III posjed Drežnika daruje banu Stjepanu Baboniću. Tako da u savremenim dokumentima nema podataka o vlasti Šubića na prostoru uz bosansku granicu. Naredne godine Andrija III je Šubiću dodijelio i titulu primorskog bana i nasljedno dostojanstvo primorskog bana. Pavao je uskoro toliko učvrstio svoj položaj da nije bilo potrebe da se upušta u bilo kakve diplomatske igre, koje su bile veoma popularne u to vrijeme. Iako su pojedini historičari navodili da je Pavao 1295. godine dobio nasljednu vlast bana, iz Napulja nikada nije stigao dokument koji bi Šubićima hrvatsko – dalmatinsku banovinu predala u nasljednu vlast. Najdalje je u tom pravcu otišao kralj Karlo II Napuljski koji je u avgustu 1299. godine, banu Pavlu i njegovoj braći, potvrdio sve posjede koje su do tada imali u Ugarskoj i Slavoniji. Šubići, odnosno, ban Pavao postepeno su u posljednjih desetak godina XIII stoljeća uspjeli stvoriti pravo gospodarstvo kojem se, na putu daljneg širenja, spriječila srednjovjekovna Bosna čijom teritorijom je tada vlada Stjepan I Kotromanić.
Faktički samostalan i siguran u svojim zemljama, ban Pavao je mogao da pokuša potčiniti susjedne zemlje. Prva na redu je bila Bosna. U povelji iz 1299. godine, ban Pavao se naziva banus Corouacie, Dalmatie et dominus Bosne. Ipak, tada Pavao još uvijek nije imao pod svojom kontrolom veći dio Bosne, osim prostora Donjih Krajeva, gdje je njegovu vlast priznao lokalni velikaš knez Hrvatin Stjepanić. Bosanska dinstaija Kotromanića, nije prihvatila ovakvu politiku porodice Šubića te je odlučila pružiti im ozbiljan otpor. Kada je Pavao bansko dostojanstvo Bosne dao svom bratu Mladenu I, bosanskom banu Stjepanu I nije preostalo ništa drugo nego da otpočne borbu za opstanak Bosne. Na samom početku XIV stoljeća u Bosni su se vodile ogorčene borbe. Činjenica da Hrvatin Stjepanić u zimu 1301. godine silazi u Skradin kako bi obnovio vezu s “banom Hrvata”, njegovom braćom i sinovima, nam dovoljno govori da tada Pavao još uvijek nije nosio titulu bosanskog “gospodina”, odnosno da njegov brat Mladen I, još uvijek nije bio ban Bosne. O pohodima Šubića na Bosnu tokom 1301. i 1302. godine imamo informacije u dubrovačkim arhivima, ali one nisu pretjerano jasne. Ovu problematiku je obradio Mavro Orbini, koji navodi da je u ljeto 1301. godine Pavao poduzeo prvi pohod na Bosnu, tačnije na prostor humske kneževine, koju ipak trebamo posmatrati tada odvojene od Bosne. U proljeće iduće 1302. godine, pokrenut je novi vojni pohod, ovaj put direktno protiv bosanskog bana Stjepana I, čiji je cilj bio konačno pokoravanje Bosne. Na čelu pohoda se nalazio brat od Pavaa, Mladen I. Jedine informacije ovog pohoda imamo, također, u dubrovačkim izvorima. Naime, na poziv dubrovačkih trgovaca u maju 1302. godine iz tog grada su u većem broji otišli trgovci prema zaraćenim krajevima. Trgovci u pismu izvještavaju da se borbe vode u dubokom zaleđu bosanske države, te da je nemoguće vratiti se, uz obrazloženje da su svi putevi po Srbiji zatvoreni zbog rata koji je zahvatio i Bosnu, u kojoj ban Mladen vodi operacije protiv bosanske vojske na čelu sa banom Stjepanom I, negdje u krajevima oko Drine. Na osnovu ovoga možemo zaključiti da je posljednji otpor bosanske vojske pružen uz rijeku Drinu. Pismo je po svemu sudeći poslano tokom druge polovice mjeseca maja, pošto se Mladen I u jednom pismu iz 11. juna 1302. godine izjašnjava kao bosanski ban, te je vjerovatno tada već bio poražen bosanski ban Stjepan I. U pismu garantira siguran prolazak Splićanima “po čitavom našem gospodarstvu Hrvatske i Bosne”.
