U vrijeme kada je Ninoslav nosio titulu “dux de Bosna”, 1233. godine, Prijezda je imao zvanje bana. Prema priznanju Ninoslava Prijezda je bio njegov rođak, ali to ne mora značiti da su zaista bili u srodstvu, jer je to period vrlo čestih političkih savezništva gdje su se brojni proglašavali rođacima. Pretpostavljamo da je Prijezda 1233. godine bio bosanski ban i da je bio pomogač u vlasti ili suvladar bosanskom “velikom banu” Ninoslavu. Vjeruje se da je Prijezda I u to vrijeme bio ban Usore. Jedan podatak iz 1267. godine navodi da je ban Prijezda I nakon uklanjanja Ninoslavova sina Stepana dobio Bosnu na upravu i da ponovo sjeda na bansku stolicu. S toga možemo govoriti da je ban Prijezda I od 1233. do 1267. godine vladao dijelovima Bosne sa titulom bana, a da se od 1267. godine nameće kao vladar Bosne. Ovaj bi podatak mogli uzeti sa rezervom ali je činjenica da odmah nakon smrti bana Ninoslava, Prijezda I igra ključnu ulogu u kreiranju bosanskohercegovačke historije srednjeg vijeka.
Smrću bana Ninoslava 1249. godine dolazi do brobe za bansku vlast, između Ninoslavove rodbine. Ne može se tačno zaključiti ko je pokretač te borbe, jer brojni izvori imaju različite tvrdnje, ali ono što se sa sigurnošću može reći je da ban Prijezda I preuzima važne konce u novoj epohi bosanskohercegovačke historije. Rođen je 1211. godine i smatra se rodonačelnikom najpoznatije bosanske dinastije – Kotromanića. Iako je bio okorjeli bogumil prihvatio je katoličanstvo i uz pomoć ugarskog kralja Bele IV preuzeo vlast u Bosni. Bela IV je krajem 1253. godine poduzeo pohod na Bosnu te ju osvojio. Naredne, 1254. godine, postavlja Prijezdu I na bansko mjesto. Na osnovu ovoga možemo zaključiti da su borbe za bansko prijestolje trajala od 1249. do 1254. godine, kada Prijezda I i definitivno preuzima bansku stolicu. Kao što vidimo postoje različite tvrdnje o početku njegove vladavine, ali sa sigurnošću možemo reći da postaje vladar Bosne od 1254. godine.
Novi bosanski ban Prijezda I se od sredine XIII stoljeća izjašnjava kao ugarski vazal, ali bosanski plemićki i bogataški stalež ostaje veliki protivnik nove ugarske politike u Bosni i pruža joj jak otpor. Sa sigurnošću se može tvrditi da bosanski narod nije prihvatao ugarsku dominaciju nad Bosnom i težio je samostalnosti kakvu je imao u ranijem periodu. Koliko je pružen ozbiljan otpor ugarskoj vojsci dovoljan je dokaz niz pisama koje je Bela IV slao papi tokom 1253. godine a u kojima se žali da ga bosanska vojska pritišće sa svih strana i da je otpor izuzetno snažan. Osim Bosne pokoren je i Hum 1254. godine. Tada se humnski knez Radoslav, također, pojavljuje kao vjerni sluga ugarskog kraljevstva. Teritorija Bosne je podijeljena na dva dijela: banovina Bosna i banovina Usora i Soli. Uz to treba dodati i Humsku kneževinu. Ipak, Bosna je u užem smislu ostala pod vlašću Prijezde I. Nastupilo je vrijeme formiranja banovina koje su trebale štititi granice Ugarske. Ipak, i u ovom periodu imamo tačaka oko kojih se historičari sukobljavaju. Nada Klaić tvrdi da Bela IV nikada nije ni napao Bosnu, već da je ratovao samo u Humu protiv izvjesnih Kačića. Na osnovu toga zaključak Klaićke je, da je Bosna za vrijeme vladavine Bele IV ostala samostalna zemlja.
Veliki utjecaj na daljni razvoj srednjovjekovne Bosne imala je Mačvanska banovina. Godine 1268. unuk Bele IV, herceg Bela, kao gospodar Mačvanske banovine slama napad Raškog kralja Stefana Uroša I te ga u tom sukobu zarobljava. Ovaj podatak dovoljno govori o moći Mačvanske banovine. Gospodari Mačve su trebali biti i izravni gospodari banovine Usore i Soli, tako su u Usori upravnici bile ruske izbjeglice Černigorski, predvođeni Rostislavom Mihajlovićem, koji je bio zet ugarskog kralja Bele IV i koji je Usoru i Soli dobio u miraz. U Bosni se i dalje nalazio ban Prijezda I ali o njemu nemamo značajnijih podataka.
Tokom 1270. godine umire ugarski kralj Bela IV, a na njegovo mjesto dolazi sin Stjepan V. U ratovima koje je tada vodio novi ugarski kralj protiv Češke poginuo je i mačvanski vojvoda Bela 1272. godine, a nedugo zatim i sam kralj Stjepan V. Naslijedio ga je desetogodišnji Ladislav IV Kumanac, dok je regenstvo vršila kraljeva majka Elizabeta. Elizabeta 1274. godine dobija Bosnu na upravu, a nakon smrti Rostislava, teritorij Usore i Soli daje na upravu svom zetu, Stefanu Dragutinu, srpskom kralju. Obzirom da se odrekao srpske krune i prihvatio katoličanstvo njemu pripada historijska odluka – pozvao je franjevce u Bosnu da djeluju na konvertiranju heretika na kršćanstvo. Godine 1291. on je uputio pismo papi da u Bosnu pošalje dva franjevca koja će izvršiti pokrštavanje bogumila. Ova godina se uzima kao početak franjevačkog djelovanja u Bosni. Kada uzmemo u obzir da je ovo već kraj XIII stoljeća, do kada traje – makar i prividna dominacija ugarske nad Bosnom i kada Prijezda I više nije na vlasti, ali i pored toga bosanski narod i dalje ostaje vjeran svojoj vjeri i tradiciji i ne napušta bogumilstvo. Treba naglasiti da se u vrijeme Ladislava IV (1272 – 1290) u Bosni pojavljuje jedna čudna situacija. U izvorima se javlja novi bosanski ban Stjepan, ali i dalje Prijezda I nosi istu titulu i javlja se u izvorima. Međutim, vjerovatno ni tada ne vlada cijelim prostorom Bosne. Međutim, i epizoda oko regenstva Elizabete ima diobu oko koje se historičari sukobljavaju. Ponovo prema Nadi Klaić, u ugarskoj su smrću Bele IV nastupila takva vremena (teška) da ona nisu mogla nikako imati neke veće posljedice na srednjovjekovnu Bosnu. U Slavoniji tokom ovog perioda bijesni rat između hrvatskih porodica Gisingovaca i Babonića, koji se prekida tek 1278. godine, te su ugarski plemići zaokupljeni tim događajem. U cijelom tom turbulentnom vremenu pojavljuje se i Elizabeta koja se, između ostalog, zaklinje da će u “mačvansko – bosanskoj vojvodini” iskorijeniti heretike. Od pape dobija i naređenje da pomoću svojih podatika eliminiše održavanje heretičkih ovreda, a da prekršitelje podloži kanonskim i zakonskim kaznama. Na osnovu ovoga Elizabeta, sve i da je imala vlast nad Bosnom – vlast joj je bila samo formalna. Elizabeta je imala problema i sa sakupljanjem desetine i ostalih crkvenih prihoda, pa prvi dokument da je biskupu uspjela predati desetinu i ostala biskupska prava imamo tek u 1284. godini. I na osnovu ovog podatka možemo zaključiti da Elizabeta nikada nije ostvarila svoja vojvodska prava, te da je njezina uprava, ukoliko je i postojala, bila samo obični “ukras”. Štaviše na osnovu ovoga dolazi u pitanju i sama Stefanova uprava na banovinom Usora i Soli. Koja, sve i da je postojala, je također bila samo formalna. I sam podatak, koji smo ranije naveli, u kojem on poziva franjevce da dođu u Bosnu i rade na širenju katoličanstvas može biti samo dokaz da je Stefan Usorom i Soli upravljao sa određene distance i da nije usuđivao doći u nju.
Na osnovu svega možemo zaključiti da je ovaj period bosanske historije donekle nerazjašnjen i komplikovan. Podatak da Prijezda I nije obnavljao trgovačke odnose sa Dubrovnikom, mnogi uzimaju kao alibi da on i nije bio pravi ban i da nije domaćeg porijekla. Nedostatak relevantnih dokumenata o Prijezdi I također prave veliku teškoću u utvrđivanju njegovog pravog karaktera u ovom periodu srednjovjekovne historije Bosne. Bosanski ban Prijezda I se u februaru 1287. godine povukao sa vlasti na svoje imanje u Zemljeniku, gdje je provodio posljednje dane života. Nije poznato da li je njegovo povlačenje bilo stvar starosti ili prisile. Imao je tri sina: Prijezdu II, Stjepana i Vuka, te jednu kćerku Katarinu koju je udao u hrvatsku kuću Babonića. Stefan Dragutin, kralj Srijema, i Prijezda I su 1284. godine dogovorili brak između Stefanove kćerke Elizabete i Prijezdinog sina Stjepana Kotromana. Na osnovu tih rodbinskih veza i rođenja sina Prijezde III, Tvrtko I će baštiniti pravo na srpsku krunu. Međutim, srpska historiografija je ovaj događaj iskoristila da Tvrtka etiketira kao srpskog vladara. Odstupanjem Prijezde I, vlast u Bosni su podijelila njegova dva sina, na način da je Stjepan dobio prostor istočne Bosne, dok je Prijezda II vladao u zapadnom dijelu. izvor: bosnae