U posljednjoj deceniji XII stoljeća počelo je veliko uzdizanje Šubića – hrvatske plemićke porodice, koja je posjede imala nadomak Bosne, posebno graničeći sa posjedima porodice Mihovilovića. Još od vremena ugarskog kralja Bele III (1172 – 1196) u Hrvatskoj, koja je bila pod vlašću Ugarske, zastupljen je slučaj tzv. “Darovnog plemstva”, po kome su hrvatski feudalci dobijali posjede u Hrvatskoj na upravu. Takvu politiku naslijedili su i ugarski vladari Andrija II i Bela IV, koji su vladali u periodu XII stoljeća. Svoju priliku u takvoj politici iskoristili su i Šubići, susjedi Bosne, želeći da od ugarskog vladara dobiju darovnicu za upravu Bosne. Nakon borbe za ugarsko prijestolje, o čemu je bilo govora u prošlom dijelu serijala, titulu bana Bosne mogao je priznati samo ugarski kralj i ugarski dvor. Kako je umro Andrija III 1301. godine, tako se ugasila i ugarska kraljevska dinastija Arpadovića pa je za bana Bosne imenovan Mladen I koji je 1304. godine poginuo u borbama sa Bošnjanima nakon čega je vladar Bosne postao Mladen II, kojeg je imenovao na tu funkciju njegov otac Pavao Šubić. Time definitivno, prema mišljenju pojedinih historičara, počinje prevlast Šubića nad Bosnom i ostat će sve do čuvene Bitke kod Blizne 1322. godine, kada Bosna ponovo uspostavlja svoju samostalnost.
Vlast Šubića se u Bosni nije mogla održati bez trzavica. Pogibijom Mladena I, u porodici Šubića se javlja novi raspored titula, raspored u kojem se ban Pavao po prvi put naziva “gospodarom cijele Bosne”, a njegov sin Mladen II “banom Bosne”, pri čemu je značenje tih promjena iz sačuvane dokumentacije ipak nemoguće utvrditi. Knez Hrvatin Stjepančić se u dokumentima tada javlja kao “knez Donjih Krajeva”. Trebamo navesti da zbog nedostatka dokumenata i malobrojnosti vijesti za ovaj period, postoji veliki broj historičara koji tvrde da Šubići nikada zapravo i nisu imali stvarnu vlast nad Bosnom. Na osnovu jednog dokumenta, kojeg je historičar Mladen Ančić pronašao u dubrovačkom arhivu (Diversa Cancelaria – knjiga IV), ali koji se ne može pročitati u potpunosti, jedan dubrovački trgovac Nikole de Martinusa, koji je u Bosni doživio pljačku i koji s tim u vezi spominje u kondicionalu neku zapovijed bana Pavla. Iz ovog dokumenta je jedino razumljivo da ban Pavao navodi trenutno stanje u Bosni. Ipak, na osnovu toga možemo utvrditi jedino da težina njegovih riječi ima veću važnost od riječi bosanskog bana i njegovog sina, Mladena II. Na osnovu dokumentaciji najbliži naredni događaj, vezan za historiju srednjovjekovne Bosne, je onaj iz 1308. godine, kada ban Mladen II biva zarobljen od strane srpskog kralja Milutina tokom jedne od bitki. Nakon izlaska iz srpskog zatvora trebao je poslati brodove koji bi ga ukrcali u Drijevima. Sam ban Pavao u pismu papi Klementu V, iz juna 1311. godine, svog sina Mladena II, deklariše kao “bana Bošnjana”, te ga šalje na čelu vojske u Zadar, da zbaci tadašnju mletačku vlast. Mladen II je kasnije izabran za kneza Zadra. Također, nakon ove titule zadržao se na tom prostoru kako bi dobio titulu “poglavice Dalmacije”. Na osnovu svega, naročito vremenskog perioda, možemo zaključiti da Mladen II zbilja nije imao stvarnu vlast nad Bosnom, jer se daleko više bavio poslovima izvan Bosne.
U svakom slučaju, smrću Pavla Šubića, u maju 1312. godine, njegov najstariji sin Mladen II zasjeo je na prijestolje, uz novu titulu, “bana Hrvata i cijele Bosne”. Previranja oko Zadra, iz kojih i dobijamo podatak da je Pavle Šubić umro, dovoljan su nam pokazatelj dobro sačuvane izvorne građe za prostor Dalmacije, odnosno onog prostora gdje su Šubići imali vlast, što nije slučaj u primjeru Bosne i Huma. Došavši na mjesto čelne ličnosti porodice Šubića, Mladen II se našao u novim problemima. Ugarski kralj Karlo Robert, s osiguranom krunom i vladarskom pozicijom, više nije morao biti tako popustljiv kao u razdoblju do 1310. godine, što se bitno odrazilo i na političku situaciju porodice Šubića. U periodu od 1310. do 1320. godine, kralj je započeo sa epohom potpunog osvajanja pozicije stvarnog i učinkovitog vladara, podvrgavajući s jedne strane oligarhe i provodeći s druge strane postupak restauracije kraljevskih dobara. U ovakvoj politici porodica Šubića, sve i da je imala stvarnu vlast nad Bosnom, dodatno se morala distancirati od politike prema Bosni i svu svoju moć usredotočiti na očuvanje svojih matičnih posjeda. Ipak, posve je sigurno da je Mladen II, 1312. godine, dobio od kralja potvrdu svog banskog položaja, prvenstveno iz razloga što udaljeni krajevi istočnojadranskog zaleđa još uvijek nisu bili predmet ozbiljnije pažnje ugarskog kralja, koji se zabavljao sa stvarnim problemima u samoj Ugarskoj, tačnije Budimu. Sve u svemu i u ovom slučaju posjedujemo samo jedan izvor koji govori o Mladenovom usponu na bansku čast, kojeg donosi splitski hroničar Miha Madije. Mladen II bez sumnje nije mogao održati poziciju kakvu je imao njegov otac, a to je pozicija “gospodara” Šubića. Ovakvo stanje stvorit će široku koaliciju protiv njega, što će dovesti do njegovo pada 1322. godine.
Još ranije, 1318. godine stvari u Bosni će po Mladena II krenuti lošim putem. Budući bosanski ban Stjepan II Kotromanić, ne samo da je oko sebe počeo okupljati pristalice, u cilju obnove bosanske državnosti, već je od pape tražena dispenzacija za brak u četvrtom koljenu srodstva sa kćerkom Meinherda od Ortenburga – koruškog grofa. Do braka ipak nije došlo, ali od tog vremena pa sve do 1322. godine položaj Stjepana II Kotormanića će u Bosni sve više jačati. Spomenute, 1322. godine, sakupio je i dovoljno snage kako bi se pridružio uroti Mladenovih vazala, zajedno sa banom “cijele Slavonije”, Ivanom Babonićem. Mladen II, shvatajući u kakvoj se situaciji nalazi, poslao je svog brata Jurja ugarskom kralju kako bi od njega tražio pomoć. Vjerovatno se da zaključiti da tada nije računao na kraljevo neprijateljstvo. Svojevrsna potvrda takvog tumačenja predstavlja i kraljeva neodlučnost, zasvjedočena činjenicom da je Karlo Robert tek u Zagrebu odlučio Mladena II zatvoriti i povesti ga sa sobom u Ugarsku. Gotovo je bilo očekivano da će Stjepan II Kotromanić iskoristi nastalu situaciju, te je 1322. godine došlo do Bitke kod Blizne u kojoj je bosanska vojska potpuno porazila pristalice Mladena II. Uporedo je pokorio i Mihoviloviće, obnovio povelju sa Hrvatinićima i time zasjeo na bansku čast bosanskog prijestolja. Bila vlast Šubića nad Bosnom stvarna ili ne, pokazalo se da su u Bosni ostale jake snage sposobne da izvrše obnovu i ponovno podignu bosansku državu do takve snage i ugleda kakve je teško bilo i naslutiti posmatrajući čitav njen dotadašnji historijski put. izvor: bosnae