ساعت و تقویم میلادی
Photo cloud
Zadnji komentari
Nema komentara
Logiranje
Korisnicko ime

Lozinka



Niste jos clan?
Kliknite Ovdje Za Registrovanje.

Zaboravili ste lozinku?
Zatrazite novu ovdje.
Del P

Za Skidanje Muzike Nije Potrebno Registrovanje!

Tekstovi i clanci
Tradicionalna muzika
Sevdalinka

Sevdalinka je prvenstveno gradska narodna pjesma Bošnjaka, mada je popularna širom Jugoistočne Evrope, posebno u Srbiji i Crnoj Gori, te Makedoniji.

Sevdalinka u čovjeku pobuduje najnježnija i najplemenitija osjecanja i duhovna stanja: radost, rahatluk, najuzvišenije trenutke ispunjenja samoostvarenjem, trenutke koji su nam u životu tako blizu, a cesto nedostižni.

U brojnim slučajevima "sevdalinka" se jednostavno zove i "sevdah". Sama riječ sevdalinka potječe od arapske riječi "sawda" što znači "crna žuč", a u turskom jeziku, ovaj pojam se veže za melanholično raspoloženje, da bi u bosanskom jeziku pojam "sevdah" dobio značenje čežnje, ljubavnog žara, ljubavnih jada.

Istraživanja sevdalinke sa književno-historijskog aspekta pokazuju da ta pjesma nastaje, živi, i mijenja se i bogati u bosanskim mahalama i caršijama, da je ona izraz tog nacina življenja, poimanja života i ljubavi. Njena žarišta su centri orijentalne materijalne i duhovne kulture u Bosni, prije svega Sarajevo, a onda i druge vece, pa i manje kasabe širom bosanskoga pašaluka."

Omer Pobrić, veliki poznavatelj savdalinke, daje sljedeću definiciju ovog muzičkog žanra: "Sevdalinka je bosanska, gradska ljubavna pjesma, pri čemu riječ "bosanska" geografski određuje autohtnost sevdalinke, riječ "gradska" urbanost, a riječ "ljubavna" sadržajnu tematiku."

Autori sevdalinki su nepoznati, tj. sevdalinka je nastajala u narodu, te se generacijama prenosila i uobličavala, da bi do nas došla kao savršeno izbrušen i formiran oblik. Sevdalinka predstavlja jedinstven narodni muzički izraz u Bosni i Hercegovini, koji se može pohvaliti dugom i bogatom tradicijom.

Ilahije i Kaside

Ilahija je muslimanska vjerska pjesma koja koja svojim sadržajem prvenstveno veliča moć Allaha i ljubav prema Njemu. Po stilu, ilahija je slična kasidi, drugačijem vidu islamske poezije.

Često se ilahijama i kasidama dodaje muzika, čime se umjetnički obogaćuje i historijski takve su ilahije i kaside postajale sevdalinke, poput Došla voda od br'jega do br'jega. U zadnje vrijeme ilahijama se dodaje i pop muzika, dajući im suvremeni osjećaj.



































Kasida je muslimanska vjerska pjesma koja svojim sadržajem prvenstveno veliča i pokazuje ljubav prema Muhamedu a.s., te halifama i ashabima, opisuje nekakva važna ličnost ili događaj iz historije islama. Po stilu, kasida je slična ilahiji, drugačijem vidu islamske poezije.

Često se ilahijama i kasidama dodaje muzika, čime se umjetnički obogaćuje i historijski takve su ilahije i kaside postajale sevdalinke.

Hercegovačka Ganga
Ganga, to je stara naša pjesma. Za taj način pjevanja vele da je u Hercegovinu došao prije trideset godina iz Dalmacije - Imotske krajine - preko Posušja i Bekije. Danas je već u opadanju, potiskuje je gradska pjesma. Pjevaju najmanje dva, tri, a rado i cijela skupina, momci za se, djevojke za se.


To je pjesma mladosti. Počinje glavni pjevačica, a nastave svi i završe. Ime nosi otuda što onaj koji počinje uz još jednog ili najviše dva vještija pjeva tekst i melodiju, a ostali ih prate u istom ritmu na slogove gan, gan, a ponekada i na gan, gen, gin, gon, gun, prema vokalima pjesme glavnog pjevača. Ima nekoliko tipova gange, drugačija je u Posušju nego li Drinovcima, a opet drugačija u Gorancima i Most. Gracu nego oko Ljubuškoga. Dok su ti njezini oblici s desnu stranu Neretve razvijeniji, dotle je s lijevu stranu ostala priprostija i nerazvijenija u tvorbi melodije kao i u pratnji. Čudan dojam čini svršetak toga pjeva skoro uvijek u disonanci (oko sekunde) nekad mekšoj, a nekada opet tvrđoj, prema samom opjevanju, - ako je pjesma nježnija, tugaljivija zna se pratnja udaljiti do terce, obično male, a opet se nekada sliju oba glasa na koncu do male sekunde, najrade u dvoglasu noćnih putnika, gdje dadu u jakoj dinamici oduška neodoljivoj snazi i nekom nesvjesnom čeznuću, pa kao da se ta disonanca gubi u tremolu udaljenog soliste.

Tekstovni je oblik skoro uvijek kod gange dvostih. U ta dva stiha, najrađe dva deseterca, izrazi se opjevana misao. Nađe se i posve nepravilnog sklopa npr. deveterac i jedanaesterac, sedmerac i osmerac i sl. Ganga prati hercegovačku mladost svuda kod svečanosti, sijela, kolanja, poljskih radova, zajedničkom putovanju, kod stada ltd.

Tradicionalna odjeća

Narodna, tradicionalna glazba Bosne i Hercegovine , kao i nošnja pružaju dokaze o povezanosti naroda koji žive na ovom prostoru. Osim u strogo vjerskim kontekstima, svi drugi pojavni oblici ove glazbe (pjevanje, sviranje i ples) paralelno egzistiraju i imaju zajednička obilježja kod različitih naroda koji žive na jednom regionalno-geografskom području.












Obzirom na svoja obilježja, narodne nošnje seoskog stanovništva dijele se na tri glavne grupe: dinarske nošnje (nošnje Zapadne Bosne i Hercegovine), srednjobosanske nošnje, uključujući i Istočnu Bosnu, i treći tip − posavske nošnje. Mnogobrojne varijante nošnji različitih etničkih skupina izražavale su se u manjim detaljima pojedinih odjevnih predmeta, u njihovoj boji ili načinu nošenja, ali su u osnovi zadržale osnovne karakteristike tipa kojem pripadaju.

U ravničarskim dijelovima nošnja se izrađivala od lana i konoplje, a u dinarskim i bosanskim se tkala od vune, dok je muslimanska nošnja od navedenih materijala, ali i od svile. Sjeverni su krajevi u tonalitetu svjetliji, bogatiji bojom, poglavito crvenom, a južni su uglavnom crno-bijeli, kod muslimanskog pučanstva zeleni i plavi.

Uz graničarsko-junačku kulturu, u gradskim se središtima javlja urbano-trgovačka kultura koja njeguje vrijednosti orijentirane blagodatima života. U toj kulturi zapaža se jak orijentalni utjecaj, kako u načinu odijevanja, tako i u glazbi i drugim oblicima umjetničkog stvaralaštva. Za razliku od seoske, nošnja u gradovima je bila ujednačena na cijelom teritoriju BiH, a pojedine varijante između nacionalnih grupa u okviru gradskih nošnji nisu bitnije utjecale na njezin osnovni stil jer su više naglašavale pripadnost klasi, staležu ili esnafu, a u manjoj mjeri pripadnost naciji ili vjeri. Begovska nošnja je bila od svjetlocrvene, zelene ili plave čohe, ukrašena vezom od srme, dok su trgovci i zanatlije nosili odijelo od tamne čohe sa vezom od crnog gajtana. Pojasi su kod pravoslavnog stanovništva bili crveni, kod katoličkog ljubičasti, a kod muslimanskog šareni svileni "trabolose", ili "mukadem" pasovi. U bojama fesova se mogla naslutiti i nacionalna pripadnost. U ženskim nošnjama su crne satenske ili atlasne dimije bile zastupljene kod hrvatskih ili srpskih žena, dok su bošnjačke nosile dimije svijetlih pastelnih boja, a begovske žene nosile su dimije od skupocjene svile vezene zlatom (Pašalić, 2005).

Komentari
Nema Postavljenih Komentara.
Postavi Komentar
Ime:

Kod Validacije:
Validation Code


Ocjene
Ocjene su dostupne samo clanovima.
Morate login ili register da date ocjenu.

Nema Ocjena.