Logiranje
Korisnicko ime

Lozinka



Niste jos clan?
Kliknite Ovdje Za Registrovanje.

Zaboravili ste lozinku?
Zatrazite novu ovdje.
Photo cloud
Del P

Za Skidanje Muzike Nije Potrebno Registrovanje!

Tekstovi i clanci
Tradicionalna muzika
Sevdalinka

Sevdalinka je prvenstveno gradska narodna pjesma Bošnjaka, mada je popularna širom Jugoistočne Evrope, posebno u Srbiji i Crnoj Gori, te Makedoniji.

Sevdalinka u čovjeku pobuduje najnježnija i najplemenitija osjecanja i duhovna stanja: radost, rahatluk, najuzvišenije trenutke ispunjenja samoostvarenjem, trenutke koji su nam u životu tako blizu, a cesto nedostižni.

U brojnim slučajevima "sevdalinka" se jednostavno zove i "sevdah". Sama riječ sevdalinka potječe od arapske riječi "sawda" što znači "crna žuč", a u turskom jeziku, ovaj pojam se veže za melanholično raspoloženje, da bi u bosanskom jeziku pojam "sevdah" dobio značenje čežnje, ljubavnog žara, ljubavnih jada.

Istraživanja sevdalinke sa književno-historijskog aspekta pokazuju da ta pjesma nastaje, živi, i mijenja se i bogati u bosanskim mahalama i caršijama, da je ona izraz tog nacina življenja, poimanja života i ljubavi. Njena žarišta su centri orijentalne materijalne i duhovne kulture u Bosni, prije svega Sarajevo, a onda i druge vece, pa i manje kasabe širom bosanskoga pašaluka."

Omer Pobrić, veliki poznavatelj savdalinke, daje sljedeću definiciju ovog muzičkog žanra: "Sevdalinka je bosanska, gradska ljubavna pjesma, pri čemu riječ "bosanska" geografski određuje autohtnost sevdalinke, riječ "gradska" urbanost, a riječ "ljubavna" sadržajnu tematiku."

Autori sevdalinki su nepoznati, tj. sevdalinka je nastajala u narodu, te se generacijama prenosila i uobličavala, da bi do nas došla kao savršeno izbrušen i formiran oblik. Sevdalinka predstavlja jedinstven narodni muzički izraz u Bosni i Hercegovini, koji se može pohvaliti dugom i bogatom tradicijom.

Ilahije i Kaside

Ilahija je muslimanska vjerska pjesma koja koja svojim sadržajem prvenstveno veliča moć Allaha i ljubav prema Njemu. Po stilu, ilahija je slična kasidi, drugačijem vidu islamske poezije.

Često se ilahijama i kasidama dodaje muzika, čime se umjetnički obogaćuje i historijski takve su ilahije i kaside postajale sevdalinke, poput Došla voda od br'jega do br'jega. U zadnje vrijeme ilahijama se dodaje i pop muzika, dajući im suvremeni osjećaj.



































Kasida je muslimanska vjerska pjesma koja svojim sadržajem prvenstveno veliča i pokazuje ljubav prema Muhamedu a.s., te halifama i ashabima, opisuje nekakva važna ličnost ili događaj iz historije islama. Po stilu, kasida je slična ilahiji, drugačijem vidu islamske poezije.

Često se ilahijama i kasidama dodaje muzika, čime se umjetnički obogaćuje i historijski takve su ilahije i kaside postajale sevdalinke.

Hercegovačka Ganga
Ganga, to je stara naša pjesma. Za taj način pjevanja vele da je u Hercegovinu došao prije trideset godina iz Dalmacije - Imotske krajine - preko Posušja i Bekije. Danas je već u opadanju, potiskuje je gradska pjesma. Pjevaju najmanje dva, tri, a rado i cijela skupina, momci za se, djevojke za se.


To je pjesma mladosti. Počinje glavni pjevačica, a nastave svi i završe. Ime nosi otuda što onaj koji počinje uz još jednog ili najviše dva vještija pjeva tekst i melodiju, a ostali ih prate u istom ritmu na slogove gan, gan, a ponekada i na gan, gen, gin, gon, gun, prema vokalima pjesme glavnog pjevača. Ima nekoliko tipova gange, drugačija je u Posušju nego li Drinovcima, a opet drugačija u Gorancima i Most. Gracu nego oko Ljubuškoga. Dok su ti njezini oblici s desnu stranu Neretve razvijeniji, dotle je s lijevu stranu ostala priprostija i nerazvijenija u tvorbi melodije kao i u pratnji. Čudan dojam čini svršetak toga pjeva skoro uvijek u disonanci (oko sekunde) nekad mekšoj, a nekada opet tvrđoj, prema samom opjevanju, - ako je pjesma nježnija, tugaljivija zna se pratnja udaljiti do terce, obično male, a opet se nekada sliju oba glasa na koncu do male sekunde, najrade u dvoglasu noćnih putnika, gdje dadu u jakoj dinamici oduška neodoljivoj snazi i nekom nesvjesnom čeznuću, pa kao da se ta disonanca gubi u tremolu udaljenog soliste.

Tekstovni je oblik skoro uvijek kod gange dvostih. U ta dva stiha, najrađe dva deseterca, izrazi se opjevana misao. Nađe se i posve nepravilnog sklopa npr. deveterac i jedanaesterac, sedmerac i osmerac i sl. Ganga prati hercegovačku mladost svuda kod svečanosti, sijela, kolanja, poljskih radova, zajedničkom putovanju, kod stada ltd.

Tradicionalna odjeća

Narodna, tradicionalna glazba Bosne i Hercegovine , kao i nošnja pružaju dokaze o povezanosti naroda koji žive na ovom prostoru. Osim u strogo vjerskim kontekstima, svi drugi pojavni oblici ove glazbe (pjevanje, sviranje i ples) paralelno egzistiraju i imaju zajednička obilježja kod različitih naroda koji žive na jednom regionalno-geografskom području.












Obzirom na svoja obilježja, narodne nošnje seoskog stanovništva dijele se na tri glavne grupe: dinarske nošnje (nošnje Zapadne Bosne i Hercegovine), srednjobosanske nošnje, uključujući i Istočnu Bosnu, i treći tip − posavske nošnje. Mnogobrojne varijante nošnji različitih etničkih skupina izražavale su se u manjim detaljima pojedinih odjevnih predmeta, u njihovoj boji ili načinu nošenja, ali su u osnovi zadržale osnovne karakteristike tipa kojem pripadaju.

U ravničarskim dijelovima nošnja se izrađivala od lana i konoplje, a u dinarskim i bosanskim se tkala od vune, dok je muslimanska nošnja od navedenih materijala, ali i od svile. Sjeverni su krajevi u tonalitetu svjetliji, bogatiji bojom, poglavito crvenom, a južni su uglavnom crno-bijeli, kod muslimanskog pučanstva zeleni i plavi.

Uz graničarsko-junačku kulturu, u gradskim se središtima javlja urbano-trgovačka kultura koja njeguje vrijednosti orijentirane blagodatima života. U toj kulturi zapaža se jak orijentalni utjecaj, kako u načinu odijevanja, tako i u glazbi i drugim oblicima umjetničkog stvaralaštva. Za razliku od seoske, nošnja u gradovima je bila ujednačena na cijelom teritoriju BiH, a pojedine varijante između nacionalnih grupa u okviru gradskih nošnji nisu bitnije utjecale na njezin osnovni stil jer su više naglašavale pripadnost klasi, staležu ili esnafu, a u manjoj mjeri pripadnost naciji ili vjeri. Begovska nošnja je bila od svjetlocrvene, zelene ili plave čohe, ukrašena vezom od srme, dok su trgovci i zanatlije nosili odijelo od tamne čohe sa vezom od crnog gajtana. Pojasi su kod pravoslavnog stanovništva bili crveni, kod katoličkog ljubičasti, a kod muslimanskog šareni svileni "trabolose", ili "mukadem" pasovi. U bojama fesova se mogla naslutiti i nacionalna pripadnost. U ženskim nošnjama su crne satenske ili atlasne dimije bile zastupljene kod hrvatskih ili srpskih žena, dok su bošnjačke nosile dimije svijetlih pastelnih boja, a begovske žene nosile su dimije od skupocjene svile vezene zlatom (Pašalić, 2005).

Komentari
Nema Postavljenih Komentara.
Postavi Komentar
Morate biti logirani da upisete komentar.
Ocjene
Ocjene su dostupne samo clanovima.
Morate login ili register da date ocjenu.

Nema Ocjena.