Logiranje
Korisnicko ime

Lozinka



Niste jos clan?
Kliknite Ovdje Za Registrovanje.

Zaboravili ste lozinku?
Zatrazite novu ovdje.
Photo cloud
Del P

Za Skidanje Muzike Nije Potrebno Registrovanje!

Tekstovi i clanci
240 godina Hasanaginice: Od prvog objavljivanja do interliterarne i interkulturalne bosnistike
Obilježavajući 240. obljetnicu prvog objavljivanja glasovite bošnjačke balade Hasanaginica (1774-2014), Behar ekskluzivno objavljuje dijelove Historije novije bošnjačke književnosti prof. dr. Sanjina Kodrića posvećene ovoj baladi.



Historija novije bošnjačke književnosti prva je povijest bošnjačke književnosti i još uvijek je u procesu pisanja, a bit će sukcesivno objavljivana u pet knjiga. Dok naredne četiri knjige kronološki prate povijesni razvoj novije bošnjačke književne prakse, tj. bošnjačkog književnog stvaranja od 1878. godine pa nadalje, sve do recentnog književnog trenutka, prva knjiga Historije predstavlja svojevrstan teorijsko-metodološki uvod u uglavnom nedovoljno poznatu bošnjačku književnu povijest i probleme njezina izučavanja, a sastoji se iz tri uža dijela. Prvi uži dio prve knjige Historije, iz kojeg je preuzeto poglavlje o Hasanaginici, bavi se pitanjima ideje, statusa i identiteta bošnjačke književnosti uopće, razumijevajući prije svega to kako se razvijala i afirmirala, ali i marginalizirala te negirala ideja bošnjačke književnosti te kako se pritom mijenjao njezin status i identitet, sve ovo i u vezi s bliskom idejom bosanskohercegovačke književnosti. Ovaj problem prati se od početaka pismenosti i književnog stvaranja u srednjovjekovnoj Bosni kao zajedničke bosanskohercegovačke književne baštine, preko usmene književnosti Bošnjaka i bošnjačke književne prakse osmanskog doba, pa sve do shvaćanja pojave bošnjačke književnosti tokom 19. i 20. st., uključujući i suvremeni trenutak.
















Morlaci iz okolice Splita, crtež Théodore Valérija, 19. stoljeće


Objavljena prvi put u knjizi Put po Dalmaciji (Viaggio in Dalmazia) talijanskog prirodoslovca opata Alberta Fortisa 1774. godine, Hasanaginica se u ovom kontekstu posmatra prvenstveno s obzirom na njezin položaj i ulogu u povijesti ideje, statusa i identiteta bošnjačke književnosti – kao poseban trenutak u historijatu bilježenja bošnjačke usmene književnosti, odnosno kao početak međunarodne afirmacije bošnjačkog književnog stvaranja uopće, ali i kao početak relativiziranja bošnjačke književnosti kao takve i osporavanja njezine književne vlastitosti, što će svoj vrhunac imati u vremenu nacionalnog romantizma na Slavenskom jugu, mada će biti prisutno i kasnije. Ideja bošnjačke književnosti, pa tako i balada Hasanaginica sa svojim mjestom u bošnjačkoj književnoj povijesti, tek će u drugoj polovici 20. st. doživjeti svoje šire priznanje, dok je danas – ističe prof. dr. Sanjin Kodrić – u proučavanju povijesti bošnjačke književnosti posebno važna i produktivna koncepcija njezina interliterarnog i interkulturalnog razumijevanja, na temelju čega moguće je zasnovati i suvremenu interliterarnu i interkulturalnu bosnistiku.

Upravo ovakav, interliterarni i interkulturalni pristup u bosnistici zagovara i razvija drugi uži dio prve knjige Historije novije bošnjačke književnosti prof. dr. Sanjina Kodrića, pri čemu i u ovoj koncepciji povijesti bošnjačke knjiženosti baladi Hasanaginica također pripada jedno od najistaknutijih mjesta. U svojem trećem užem dijelu prva knjiga Historije predstavlja ključna književnopovijesna obilježja novije bošnjačke književnosti, opet i sa značajnom ulogom Hasanaginice, no ovaj put u smislu važne tradicijske prethodnice novije bošnjačke književne prakse.

***

[...] Kako to uz Erlangenski rukopis i Ljetopis Mula-Musafe Bašeskije pokazuju i nekolike druge, manje važne vijesti iz 18. st., poput npr. sakupljačkog rada Marca Renéa Breuèrea Desrivauxa, sina francuskog konzula u Dubrovniku koji je poznatiji kao Marko Bruerović,[1] bošnjačko usmeno književno stvaranje u 18. st. doživjelo je i svoje prve cjelovite zapise, ali i početak svoje šire izvanbosanske, međunarodne recepcije te vanjskog priznanja i u aksiološkom smislu. No, to se posebno odnosi na jedan drugi i otud često spominjani osamnaestostoljetni izvor – putopisnu knjigu Put po Dalmaciji (Viaggio in Dalmazia, 1774) talijanskog prirodoslovca opata Alberta Fortisa. Tu je, naime, prvi put objavljen bez sumnje najpoznatiji tekst bošnjačke usmene književnosti uopće – glasovita balada Hasanaginica, odnosno, kako ju je izvorno naslovio Fortis, Xalostna pjesanza plemenite Asan-Aghinize.[2]



Morlački muzičari, crtež Théodore Valérija,19. stoljeće


Fortisovo putovanje u Dalmaciju i njegovo zapisivanje te objavljivanje Hasanaginice karakteristična je slika nekih od važnih pojava u Evropi posljednje trećine 18. st. Na tragu ideja evropskog racionalizma i prosvjetiteljstva, a u praskozorje predromantičarskih književnih i kulturalnih gibanja, posebno tragom ideje “povratka prirodi” Jean-Jacquesa Rousseaua i tzv. “osijanizma”, odnosno uopće ranog interesa za izvornu, narodnu kulturu koji će se na ovoj osnovi razviti i kulminirati u evropskom romantizmu, Fortis 1771. godine stiže u tad mletačku Dalmaciju, pri čemu naročitu pažnju posvećuje jednoj od evropskih drugosti ovog vremena – Dalmatinskoj zagori. Fortisa, naime, posebno zanimaju evropski “plemeniti divljaci”, “ljudi iz prirode”, netaknuti i neizmijenjeni tad savremenom kulturom i civilizacijom, koje pronalazi u žiteljima dalmatinskog zaleđa, a koje imenuje kao “Morlake”.[3] To, pritom, nije više isključivo davnašnja zajednica vlaškog porijekla koja se u međuvremenu slavenizirala i asimilirala u širem etničkom okruženju, već, bez obzira na njihovo porijeklo, Fortisovi “Morlaci” zapravo su uopće žitelji ruralne, planinske dalmatinske unutrašnjosti, odnosno specifičnog prostora dinamične granice i tromeđe između Mletačke republike, Habsburške monarhije i Osmanskog carstva, a koje Fortis jasno razlikuje od stanovništva dalmatinskog priobalja, koje je cjelovito bilo uključeno u ondašnju savremenu kulturu i civilizaciju, a posebno u mletačko-talijanski kontekst. U slučaju Fortisovih “Morlaka” u pitanju je, dakle, naročiti egzonim, naziv izvana pripisan žiteljima dalmatinskog zaleđa u skladu s mletačko-talijanskom praksom imenovanja Fortisova vremena, pri čemu je ovaj naziv uključivao i žitelje nekadašnjeg Bosanskog ejaleta, odnosno onih teritorija Osmanskog carstva koji nakon mletačko-osmanskih sukoba s kraja 17. st., a posebno Kandijskog rata (1645-1699) i Morejskog rata (1684-1699), prelaze u mletački posjed. Naziv “Morlaci” odnosi se stoga i na stanovništvo kraja odakle po svemu sudeći dolazi Hasanaginica – žitelje Imotskog i njegove okoline, dotadašnjeg bosansko-osmanskog teritorija koji Mlečani zauzimaju 1717. godine, nakon čega se muslimanski dio stanovništva ovog prostora ili povlači u još dublju unutrašnjost, na preostali bosanski teritorij pod vlašću Osmanskog carstva, ili, pak, ostaje pod mletačkom vlašću, najčešće uz konvertiranje na kršćanstvo.[4]

Ovakvo što jeste, dakle, “Morlakija”[5] – svijet u koji je 1771. godine prispio Alberto Fortis i koji je predočio njegov Put po Dalmaciji, odnosno to je onaj svijet u kojem se našla i balada Hasanaginica. Predstavljajući evropskom racionalističko-prosvjetiteljskom čitateljstvu njegovu “morlačku” drugost, odnosno njegov “morlački” alteritetski antipod, Fortis se, u skladu s novim, predromantičarskim impulsima svojeg vremena, istovremeno poveo i za “osijanizmom” kao još jednim važnim trendom u Evropi tokom posljednje trećine 18. st., pa je, slično tobožnjem predstavljanju zaboravljenih i u vremenu izgubljenih Ossianovih keltsko-gaelskih pjesama kod škotskog pjesnika Jamesa MacPhersona tokom šezdesetih godina 18. st. u Velikoj Britaniji, evropskoj čitalačkoj publici predočio i iskonsku, savremenošću neiskvarenu duhovnu kulturu “Morlaka” te njihovu “divlju” a “plemenitu” književnost. Upravo u ovom kontekstu Fortisov Put po Dalmaciji donosi i tekst koji je Evropa njegova vremena upoznala pod naslovom Xalostna pjesanza plemenite Asan-Aghinize, pri čemu je Hasanaginica u knjizi Alberta Fortisa trebala predstavljati izuzetan primjer istovremeno i “divljeg”, ali i “plemenitog” duhovnog života “Morlaka”, njegovu, naime, osobenu egzotiku, koja je bila utoliko veća zbog očitog, još egzotičnijeg muslimanskog udjela u ovoj “pjesmi-tužaljki”. To je nesumnjivo i jedan od razloga zbog kojih Fortis u knjizi donosi i cjeloviti tekst pjesme, a potom i njezin talijanski prijevod, kao i uvodnu bilješku u kojoj ukratko predstavlja ovu pjesmu, uključujući i njezin egzotični aspekt glasovitog Hasanaginičina stida, za koji Fortis u perspektivi osamnaestostoljetne racionalističko-prosvjetiteljske Evrope kaže da bi se “među nama činio čudnim”.[6] A tako je bošnjačka usmena književnost dobila i svoj prvi poznati prijevod na neki strani jezik (Canzone dolente della nobile sposa d'Asan-Aga), pa na neki način i svoje prvo koliko-toliko cjelovito moguće tumačenje.

Međutim, Fortis ne navodi otkud mu Hasanaginica, pa je uprkos brojnim kasnijim pokušajima odgonetanja ovog pitanja, vjerovatno zauvijek ostalo nepoznato između ostalog i to je li Fortis čuo Hasanaginicu u narodu, ko mu ju je eventualno kazivao ili pjevao i u kakvoj prilici i sl., ili je, pak, riječ o Fortisovu prijepisu nekog ranijeg zapisa Hasanaginice, npr. onog iz tzv. Splitskog rukopisa, o čemu, kao i o prethodnim pitanjima, postoje tek određene pretpostavke, ali opet ne i sigurni ili barem dovoljno vjerovatni odgovori.[7] Također, nije općeprihvaćeno ni to je li Hasanaginica, poput drugih poznatih bošnjačkih usmenih balada, usmenoknjiževno pjesničko uobličenje nekog stvarnog zbivanja iz prošlosti, baš kao što nije općeprihvaćen ni mogući historijski identitet njezinih likova, mada je gotovo izvjesno da ovaj osobeni usmenoknjiževni pjesnički tekst pripada krugu balada s lokalnim obilježjima, slično drugim značajnim baladama bošnjačke usmene književnosti.[8] U slučaju da ih je eventualno imao, neki od razloga zbog kojih je Fortis možda izostavio neke od ovih i ovakvih informacija, uključujući i informaciju o tome kako je saznao za samu baladu, mogli bi se, možda, ticati upravo i Fortisova nesumnjivog ugledanja na toboženjeg sakupljača Ossianovih pjesama Jamesa MacPhersona, odnosno Fortisova inicijalnog utemeljenja i u “osijanizmu” posljednje trećine evropskog 18. st. Naime, možda je upravo zbog ovog i ciljano određena pitanja u vezi s pjesmom koju je otkrio Fortis ostavio neodgovorenim, intrigantnim i gotovo mističnim, što je pretpostavka kojoj u prilog može ići i to da će upravo ova “ossianska” egzotika i tajna Hasanaginice u Evropi ovog vremena rezultirati i pojavom svojevrsne fasciniranosti “Morlacima” i njihovom izvornom, “primitivnom” kulturom poznatom pod nazivom “morlakizam”[9]. O ovom, između ostalog, može svjedočiti i to da je Hasanaginica jedan od tek dva izvorno usmenoknjiževna teksta koji su se našli u zbirci Gusle (La Guzla, 1827) istaknutog francuskog pisca 19. st. Prospera Mériméea, tobožnjem “izboru ilirskih pjesama skupljenih u Dalmaciji, Bosni, Hrvatskoj i Hercegovini”, odnosno čuvenoj romantičarskoj književnoj mistifikaciji nastaloj na temelju upravo “osijanizma” i “morlakizma”.

U svakom slučaju, uz to što su od neprocjenjive važnosti onda kad je o riječ zapisivanju te, praktično, sačuvanju Hasanaginice, a potom i onda kad je riječ o njezinu širokom međunarodnom populariziranju, Fortisov neupitni “osijanizam” i “morlakizam” koji odavde proizlazi istovremeno su i početak krize stvarnog identiteta i relativiziranja pripadnosti ove balade muslimanskom, odnosno bošnjačkom usmenom književnom stvaranju. Ovakvom čemu dodatno je doprinijelo i to što je “morlačka” odrednica, a koja, dakle, otpočetka prati Hasanaginicu, izrazito složenog značenja, različitog u drugačijim historijskim i kulturalnim kontekstima, pa će u kasnijim vremenima biti i različito tumačena, a najčešće kao hrvatska i/ili srpska, posebno počev od 19. st. i vremena nacionalnog romantizma na Slavenskom jugu. Tako će doći do paradoksa da će najpoznatiji bošnjački usmenoknjiževni tekst već u startu s jedne strane izgubiti ključnu odrednicu svojeg porijekla i uopće svoju stvarnu pripadnost, dok će s druge strane postati jedna od evropskih književnih senzacija počev od posljednje trećine 18. pa sve do sredine 19. st., s velikim ugledom i kasnije, javljajući se pritom i u brojnim prijevodima na evropske jezike te vezujući se tako čak i za neka od ključnih imena evropske književnosti i kulture ovog vremena. Nakon prvog, početnog Fortisova talijanskog prijevoda, Hasanaginica se, naime, već prvih narednih godina pojavljuje i na njemačkom u prijevodu Clemensa Werthesa (1775), a odmah zatim i Johanna Wolfganga von Goethea (1775), potom u anonimnom francuskom prijevodu (1778), zatim na mađarskom, na koji je prevodi Ferenc Kazinczy (1789), na latinskom, i to u prijevodu Dubrovčanina Đure Ferića (1798), nakon čega slijede dva uzastopna engleska prijevoda – prijevod Sir Waltera Scotta (1798/99) i Johna Boyda Greenshieldsa (1800). Isto se nastavlja i u prvoj polovini 19. st., pa se Hasanaginica javlja ponovo na francuskom, ovaj put u prijevodu Charlesa Nodiera (1813), kao i na češkom u prijevodu Samuela Rožnaya (1813), potom na poljskom, na koji je prevodi Kazimierz Brodziński (1819), još jednom na njemačkom, i to u prijevodu Therese von Jacob, poznate i pod književnim imenom Talvj (1826), zatim na ruskom, na koji je prevodi Aleksandar H. Vostokov (1827), te ponovo na engleskom, no ovaj put u prijevodu Johna Browinga (1827), kao i opet na francuskom, sad i kao prijevod Prospera Mériméea (1827), zatim na švedskom u prijevodu Johana Ludviga Runeberga (1830) te iznova na francuskom, na koji je ovom prilikom prevodi Gérard de Nerval (1830). U istoj, prvoj polovini 19. st. Hasanaginica će se pojaviti i u slovenačkom prijevodu Jakoba Zupana (1832), kao i u još jednom francuskom prijevodu – prijevodu Claudea Fauriela (1832), a potom će ponovo biti prevedena na ruski, što će ovaj put učiniti Aleksandar S. Puškin (1835), a nakon toga ponovo i na francuski, i to u prijevodu Adama Mickiewicza (1841), itd.[10] Hasanaginica je, isto tako, odmah uvrštena i u glasovitu antologiju Narodne pjesme (Volkslieder, 1778/79) Johanna Gottfrieda von Herdera, poznatiju pod njezinim naslovom u drugom izdanju Glasovi naroda u pjesmama (StimmenderVölkerinLiedern, 1807), prvog velikog, a vrlo brzo naročito utjecajnog izbora usmenog književnog stvaranja evropskih naroda, posebno kod evropskih romantičara, gdje se, kao reprezentativni primjer onog što je bio Herderov ideal narodnog jezika i narodnog genija, javila u Goetheovu prijevodu s naslovom Tužbalica o plemenitoj gospi Asan Aginoj (Klaggesang von der edlen Frauen des Asan Aga). Pa ipak, u pravilu, u svim ovim slučajevima, uključujući i Herderov antologijski okvir usmene poezije različitih naroda i njihovih jezika, Hasanaginica nije posmatrana primarno kao dio usmenog književnog stvaranja zasebne zajednice južnoslavenskih, odnosno bosanskih muslimana, niti je ova zajednica smatrana njezinim zasebnim matičnim stvaralačkim kontekstom, već je to bio najčešće kontekst isključivo hrvatskog i/ili srpskog naroda, odnosno kontekst isključivo hrvatske i/ili srpske književnosti.

Pitanje pripadnosti i određenja Hasanaginice, koja će ubrzo postati i dijelom usmenoknjiževnog zanimanja Vuka S. Karadžića i njegove folklorističke koncepcije, postalo je tako prije svega pitanje hrvatske i srpske književnosti i njihovih međusobnih odnosa, i kao takvo trajat će tokom cijelog 19. st., a u manje-više istom ili sličnom smislu prisutno je i kasnije, tokom cjeline 20. st., sve do danas, pri čemu je problem pripadnosti Hasanaginice funkcionirao i kao okvir borbe za usmenoknjiževnu baštinu te uopće književno naslijeđe, ali i kao problem širih razmjera, uključujući i političko-ideološki te nacionalno-teritorijalni aspekt. Uz veliki broj drugih mogućih primjera, ovakvo što vjerno može posvjedočiti i primjer vezan za tzv. Meštrovićevu Hasanaginicu, odnosno verziju ove pjesme koju je – kako se navodi – prema zapisu na temelju sjećanja iz djetinjstva istaknutog hrvatskog skulptora i arhitekta Ivana Meštrovića u zagrebačkom časopisu Nova Evropa 1932. godine objavio Milan Ćurčin, pokretač i urednik ovog časopisa i srpski historičar književnosti. Radeći, naime, na srpsko-hrvatskom književnom, kulturnom i političko-državnom jedinstvu, što je bio dio misije časopisa koji je vodio, Ćurčin između ostalog insistira na slijedećoj poziciji Hasanaginice “u narodu”:

“Hasanaginica” je očigledno potekla iz slojeva našega naroda koji sebe i svoj jezik nazivaju hrvatskim imenom. To dokazuju pisani izvori i Fortisova originala (Splitski Rukopis) i mnogobrojnih varijanata (vidi Gezemanovu raspravu) iz primorske Dalmacije i sa otokâ, kao i cela sredina u kojoj je ova gradja nadjena i prikupljena. To dokazuje još bolje živa pesma koja se još čuva i predaje u brdima zagorske Dalmacije, o čemu tako rečito govori Meštrovićeva verzija koju smo ovde saopštili. A kako je baš “Hasanaginica” probila našoj narodnoj pesmi put u svet, bilo bi pravo da se u svetskoj literaturi, kad je o njoj reč, spominje hrvatsko ime naporedo sa srpskim imenom (koje je Vuk popularisao). Zabunu o “Morlacima” trebalo bi, bar u nauci i književnosti, popraviti, i stvar objasniti.

Govorim danas ovako zato što sam za ovih poslednjih dvadesetak godinâ saznao više činjenicâ – s obzirom na narodne pesme i njihovo širenje, poimenice u Dalmaciji i Bosni i Hercegovini, – za koje ranije nisam znao (naprimer, da u Dalmaciji i nema pravoslavnih guslarâ); a onda, i poglavito, zato što mislim da treba, u ovim našim sadašnjim nacijonalnim prilikama, poći malo unazad pa povesti računa o tome da nisu svi, nažalost, našega uverenja o jedinstvenosti onoga što se zove srpsko i hrvatsko, i da će biti još potrebno boriti se da to uverenje počne opet dublje hvatati korena, a da se dotle svačije mišljenje ima uvažavati. Inače, nama može biti samo drago u duši da smo došli do ovog širega iskustva o poreklu i domovini naših narodnih pesama, jer nas ono učvršćuje u tom našem uverenju o nedeljivosti narodne teritorije i istovetnosti ne samo narodnog jezika nego i narodne duše.[11]

Iako piše o poziciji Hasanaginice “u narodu”, Ćurčin je – očito – ni na koji način ne veže (i) za književno stvaranje onovremenih jugoslavenskih muslimana, već, naprotiv, pokušava uspostaviti tek neku vrstu isključivo srpsko-hrvatskog konsenzusa u vezi s ovom baladom. A tako se samo potvrđuje ona situacija u kojoj će kriza njezina statusa i veze s bosanskomuslimanskim usmenim književnim stvaranjem, odnosno bošnjačkom književnošću uopće, još od vremena njezina prvog spomena i objavljivanja pod “morlačkom” odrednicom postati, dakle, neizostavno povezana s Hasanaginičinim imenom.

Hasanaginica, međutim, nesumnjivo pripada prije svega južnoslavenskoj muslimanskoj usmenoknjiževnoj praksi, odnosno bošnjačkoj usmenoj tradiciji, mada su njezini odjeci, uključujući i bitno drugačije verzije ove pjesme, prisutni i šire, posebno upravo u dalmatinskoj usmenoknjiževnoj baštini. O njezinu bošnjačkom karakteru već na prvi pogled svjedoči cjelokupan unutarknjiževni svijet ove balade, a naročito njegovi složeni socijalni aspekti,[12] posebno porodično-rodbinski, ali i klasni, koji su karakteristični isključivo za muslimansku zajednicu i koji su sa svim svojim specifičnim pojedinostima, koje nerijetko reflektiraju i detalje muslimanske vjerske običajnosti i prava, mogli u datoj mjeri biti dovoljno poznati i bliski tek pripadnicima muslimanske zajednice, naročito s obzirom na vremenski kontekst u kojem je balada nastala. U tom smislu, gotovo je nemoguće da bi pjesma poput Hasanaginice mogla nastati izvan sredine kojoj su muslimanski socijalni aspekti života tek posredno poznati i faktički nevlastiti, tuđi i strani. Ovom, također, idu u prilog i drugi, a prije svega književnohistorijski pokazatelji.

Svijet o kojem govori Hasanaginica, svijet u kojem u Dalmatinskoj zagori postoje age, begovi i kadije, njihovo društvo i zajednica, odnosno uopće onaj način života koji je karakterističan za Osmansko carstvo, a posebno za osmansku Bosnu, među Fortisovim “Morlacima” mogao je postojati samo do mletačkog osvajanja Imotskog i okoline, dakle nužno prije 1717. godine, a u tom svijetu Hasanaginica je morala biti prisutna barem neko vrijeme, vjerovatno mjereno desetljećima, jer teško da bi se u suprotnom slučaju priča iz “turskog” doba mogla održati u novom, postosmanskom periodu kraja o kojem je riječ. Da bi zaživjela i prenijela se dalje, do Fortisove 1774. godine, a pogotovo do Ćurčinova dječaka Meštrovića s kraja 19. i početka 20. st. i njegove moguće verzije Hasanaginice, usmena tradicija trebala je, naime, vrijeme, ali i povoljne uvjete za tradicijsko oblikovanje i prenošenje, što ne bi bilo moguće da balada nije nastala barem nekoliko desetaka godina prije kraja osmanske vlasti u imotskom kraju, odnosno dalmatinskom zaleđu. A to je već ono vrijeme kad u Fortisovoj “Morlakiji” još uvijek živi i muslimanska zajednica sa svojom tradicijskom kulturom, a koja je nerazdvojna cjelina s ostatkom tradicijske kulture ostalih južnoslavenskih muslimana, uključujući i usmenu književnost. Kako je istaknuto, samo u ovoj zajednici moguć je bio nastanak pjesme kakva je Hasanaginica, a nestanak ove zajednice u imotskom kraju i dalmatinskom zaleđu, odnosno njezino povlačenje prema Bosni ili konvertiranje u kršćanstvo, nije nužno moralo značiti i nestanak same balade – balada je kao već oblikovana i ukorijenjena usmenoknjiževna tradicija mogla nastaviti svoj život i izvan zajednice u kojoj je nastala, baš kao i kod prevjerenih članova zajednice, koji su je još neko vrijeme mogli čuvati kao naslijeđeno tradicijsko dobro. Uz to kako je Hasanaginica, direktno ili nekim posrednim putem, mogla dospjeti do Fortisa, ovakvo što moglo bi, isto tako, objasniti i ograničenu teritorijalnu rasprostranjenost same balade, kao i inače mali, vrlo ograničen broj njezinih mogućih verzija, baš kao i djelimičnu prisutnost Hasanaginice izvan njezina izvornog muslimanskog, bošnjačkog konteksta.

Pri svemu ovom, neupitnu pripadnost Hasanaginice južnoslavenskoj muslimanskoj, odnosno bošnjačkoj tradiciji kao takvoj potvrđuju i ona moguća tumačenja po kojima historijsko jezgro balade čini bračni nesporazum stvarnih ličnosti iz sredine 17. st. – Hasan-age Arapovića (1612-1699) iz Zagvozda, po rođenju Mostarca, a kasnije, u vrijeme koje pripada zbivanjima balade, dizdara tvrđave u Zadvarju u Imotskoj krajini, i njegove supruge begovice Fatime Pintorović (1620/21-1646/47), porijeklom iz Klisa, a starinom iz Ljubuškog.[13] Riječ je, dakle, o ličnostima i zbivanju iz vremena neposredne prisutnosti muslimana u dalmatinskom zaleđu, a što na osnovi apostrofiranog specifičnog svijeta same balade implicira i njezina upravo muslimanskog sastavljača ili, prije, muslimansku sastavljačicu. Ovakvo što unekoliko može potvrditi i znatno kasnije svjedočanstvo također Mostarca Husage Čišića, posebno istaknute ličnosti mostarskog, ali i uopće bosanskohercegovačkog društveno-političkog života između dvaju svjetskih ratova te sredinom 20. st., a koji se prema vlastitom porodičnom predanju zabilježenom kod Ota Bihalji-Merina, srpskog historičara umjetnosti i književnika, ispostavlja i kao mogući potomak upravo glasovitog Hasan-age i njegove ljube.[14] Pritom, Čišićeva predaja potvrđuje stvarni bračni nesporazum Hasan-age i Hasanaginice, mada upozorava i na izvjesna odstupanja priče same balade u odnosu na u porodičnom predanju sačuvano svjedočanstvo realnog zbivanja, no koje, nažalost, Bihalji-Merin nije zabilježio. Eventualno, svemu ovom mogla bi se dodati i mogućna naznaka usmene tradicije o bračnom razlazu Hasan-age i Hasanaginice koju nudi nešto ranija bošnjačka pjesma ove tematike iz Erlangenskog rukopisa jer, bez obzira na bitne razlike između ove pjesme i balade Hasanaginica, kao i bez obzira na prije svega hronološka nepodudaranja vijesti iz Erlangenskog rukopisa i književnohistorijskih tumačenja o mogućim historijskim precima kasnijih likova same balade, nije ipak potpuno isključena ni izvjesna mogućnost veze između ovih dviju pjesama, barem u smislu nekog još uvijek nerazjašnjenog zajedničkog okvira ili polazišta, a na temelju jedinstvenog bošnjačkog usmenoknjiževnog sistema.

Uz ovo, važno je napomenuti i to da, govoreći o književnom stvaranju “Morlaka”, Fortis spominje i jezik koji imenuje kao “bosanski”, a kojim po njemu govore “Morlaci” u unutrašnjosti, za razliku od “ilirskog”, kojim se govori u Primorju,[15] a što, dakle, implicira važnu činjenicu da je i prema Fortisu jezik Hasanaginice zapravo bosanski, čime je njezina vezanost za bošnjačko usmeno književno stvaranje dodatno potvrđena. Uostalom, iako će je pod utjecajem Vuka S. Karadžića i uopće sličnih onovremenih shvatanja i sam kontekstualizirati u nacionalne okvire srpske književnosti, muslimanski karakter Hasanaginice vrlo rano primjećuje i npr. Adam Mickiewicz, koji u svojim predavanjima na prestižnom Collège de Franceu tokom 1840. i 1841. godine, uz isticanje izuzetnih pjesničkih vrijednosti ove balade, zaključuje da je Hasanaginica zapravo “muslimanska pjesma”.[16] Uprkos prisutnom hrvatskom i/ili srpskom određenju Hasanaginice, ovakva njezina razumijevanja javljat će se, naravno, i kasnije, prije svega kod jednog broja drugih stranih autora, dok će – sasvim razložno – u bošnjačkoj recepciji Hasanaginice njezin muslimansko-bošnjački karakter predstavljati stalno i neupitno, samorazumljivo mjesto. Uz druge različite primjere, ovakvo što, također, dodatno će se potvrđivati i u mogućim dalekim odjecima ove balade u bošnjačkom usmenom književnom stvaranju i znatno kasnije, čak i krajem 19. te početkom 20. st., kao npr. u zapisu jedne ovakve, bitno izmijenjene varijante Hasanaginice objavljenom u prvom godištu znamenitog bošnjačkog časopisa Behar 1900. godine[17] – iako se ova varijanta Hasanaginice višestruko razlikuje i od Fortisova zapisa ove balade i od njezine moguće varijante u Erlangenskom rukopisu iz prve trećine 18. st., jasno je da je u pitanju stvarna i trajna prisutnost pjesme o Hasan-aginoj ljubi u kolektivnom i kulturalnom pamćenju Bošnjaka. Ovakvo što, najzad, svjedoči i bošnjačka pisana književnost, prije svega novija bošnjačka književna praksa, kojoj je Hasanaginica jedna od najistaknutijih tradicijskih prethodnica, odnosno jedan od naročito povlaštenih elemenata njezina kulturalnomemorijskog sistema i uopće važan faktor u njezinim unutrašnjim konektivnim strukturama.[18]

A sve ovo zajedno, posebno složeni svijet balade Hasanaginica koju je evropskoj čitalačkoj publici 1774. godine predstavio Alberto Fortis, potvrđuje u osnovi isto što i ranija svjedočanstva o bošnjačkoj usmenoj književnosti – njezinu, dakle, do 18. st. potpunu unutrašnju zaokruženost i prepoznatljivost, jednako kao i prostiranje bošnjačkog usmenog književnog stvaranja i izvan današnjeg bosanskohercegovačkog teritorijalnog okvira, odnosno njegove izrazite književnoumjetničke vrijednosti te realnu tradicijsku kontinuiranost, što potvrđuje i tezu o osobenom vlastitom prostoru bošnjačke usmenoknjiževne prakse, njezinu usmenoknjiževnu geografiju, baš kao i njezinu književnu zrelost i trajnost. Sa svim onim što jeste, pa i s njezinim vezivanjem za druge južnoslavenske književnosti, balada Hasanaginica predstavlja, otud, kako izrazito značajan prilog kasnijoj ideji bošnjačke književnosti, tako i jedan od pokazatelja puta postepenog i složenog etabliranja statusa i identiteta književnosti Bošnjaka. U tom smislu, slučaj Hasanaginice prvi je i stvarno i simbolički najavio neke od ključnih značajki pristupa bošnjačkom usmenom književnom stvaranju, ali i bošnjačkoj književnosti uopće, koji će biti dominantni tokom narednog, 19. st., a na koje su već uputili i različiti pristupi bošnjačkoj usmenoj poeziji iz Erlangenskog rukopisa, uključujući i predstavljanje bošnjačke usmene književne baštine u drugim, nebošnjačkim nacionalnoknjiževnim okvirima. Iz današnje perspektive gledano, Hasanaginica, međutim, jeste i usmenoknjiževni tekst izrazite interliterarne i interkulturalne vrijednosti, pa tako i jedno od ključnih mjesta interliterarne i interkulturalne bosnistike, što je potencijal ove balade koji još uvijek nije dovoljno iskorišten. [...]


Usp.: Munib Maglajlić, “Bošnjačka usmena lirika”, Usmena lirika Bošnjaka, prir. Munib Maglajlić, Preporod, Sarajevo, 2006, str. 11.
Usp.: Alberto Fortis, Viaggio in Dalmazia, mit Einführung und Bibliographie herausgegeben von Jovan Vuković und Peter Rehder, Otto Sagner – Veselin Masleša, München – Sarajevo, 1974.
Usp. npr.: Larry Wolf, Venice and the Slavs: The Discovery of Dalmatia in the Age of Enlightenment, Stanford University Press, Stanford, 2003; odnosno: Inoslav Bešker, “Morlaci i morlakizam u književnosti”, Književna smotra, god. 34, br. 123, Hrvatsko filološko društvo, Zagreb, 2002, str. 113-124.
Usp. npr.: Tea Mayhew, Dalmatia between Ottoman and Venetian Rule: Contado di Zara 1645-1718, Viella, Rim, 2008.
Usp.: Borna Fürst-Bjeliš, “Toponimija i percepcija u prostoru Triplex Confiniuma: Morlakija”, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, br. 32-22, Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 1999/2000, str. 349-354.
Alberto Fortis, Put po Dalmaciji, prir. Josip Bratulić, prev. Mate Maras i Darko Novaković, Globus, Zagreb, 1984, str. 63.
Usp. npr.: Hasanaginica 1774-1974: Prepjevi, varijante, studije, bibliografija, prir. Alija Isaković, Svjetlost, Sarajevo, 1975.
Usp.: Munib Maglajlić, “Pjesma o plemenitoj Hasan-aginoj ljubi”, Usmena balada Bošnjaka, Preporod, Sarajevo, 1995, str. 61-62.
Usp. npr.: Larry Wolf, Venice and the Slavs: The Discovery of Dalmatia in the Age of Enlightenment, Stanford University Press, Stanford, 2003; odnosno: Inoslav Bešker, “Morlaci i morlakizam u književnosti”, Književna smotra, god. 34, br. 123, Hrvatsko filološko društvo, Zagreb, 2002, str. 113-124.
Usp.: Hasanaginica 1774-1974: Prepjevi, varijante, studije, bibliografija, prir. Alija Isaković, Svjetlost, Sarajevo, 1975, str. 7-8, 621-683.
Milan Ćurčin, “Hasanaginica u narodu (Meštrovićeva verzija.)”, Hasanaginica 1774-1974: Prepjevi, varijante, studije, bibliografija, prir. Alija Isaković, Svjetlost, Sarajevo, 1975, str. 352-353.
Usp. npr.: Muhsin Rizvić, “Socijalni aspekti Hasanaginice”, Poetika bošnjačke književnosti, Ljiljan, Sarajevo, 1994, str. 136-151.
Usp. npr.: Radmila Pešić, “Pitanje istoričnosti ličnosti Hasanage i Hasanaginice”, Naučni sastanak slavista u Vukove dane, god. 4, sv. 1, Međunarodni slavistički centar, Beograd, 1974, str. 399-405; odnosno: Mate Kuvačić-Ižepa, Čija je Asanaginica, Naklada Bošković, Split, 2007; Mijo Milas, Asanaginičina domovina, Matica hrvatska, Split, 2011; Vahida Šeremet, “Hasanaginica” od 1646. godine do danas: Knjiga puta do ishodišta (Studija), PrintCom, Tuzla, 2013.

Usp.: Munib Maglajlić, “Pjesma o plemenitoj Hasan-aginoj ljubi”, Usmena balada Bošnjaka, Preporod, Sarajevo, 1995, str. 56-58.

Usp.: Alberto Fortis, Put po Dalmaciji, prir. Josip Bratulić, prev. Mate Maras i Darko Novaković, Globus, Zagreb, 1984, str. 59-60.

Usp.: Adam Mickiewicz, “La mort de la femme de Hassan Aga”, Hasanaginica 1774-1974: Prepjevi, varijante, studije, bibliografija, prir. Alija Isaković, Svjetlost, Sarajevo, 1975, str. 204-206.

Usp.: “Smrt Hasan-aginice”, zabilježio Ibrahim Dautović, Behar, god. I-XI, 1900-1911, Izbor, odabrali Alija Isaković i Hadžem Hajdarević, El-Kalem, Sarajevo, 1990, str. 40.

Usp. npr.: Lada Buturović, Treptaj žanra u poetici usmene književnosti, Svjetlost, Sarajevo, 2010, str. 7-86; odnosno: Sanjin Kodrić, Književnost sjećanja: Kulturalno pamćenje i reprezentacija prošlosti u novijoj bošnjačkoj književnosti, Slavistički komitet, Sarajevo, 2012, str. 21-200.

Objavljeno: 25.12.2014. WWW.BEHAR.HR
Komentari
Nema Postavljenih Komentara.
Postavi Komentar
Morate biti logirani da upisete komentar.
Ocjene
Ocjene su dostupne samo clanovima.
Morate login ili register da date ocjenu.

Nema Ocjena.